kSimbolično rođena na dan žena, postala je jedna sa prefiksom super. Tijana Bošković najbolja je odbojkašica svijeta i Evrope, a u sportu joj nema ravne u Srbiji. Zvanično.

Kažu da se takva „rađa jednom u 100 godina”. Voljom sudbine, dogodilo se to u kršnoj Hercegovini. U mjestu u kome je odbojka bila jedina opcija za djevojčice koje su željele da se bave sportom.

Djetinjstvo, tačnije prvi njegov dio, provela je u Bileći. Lokalnom klubu Hercegovcu priključila se slijedivši primer starije sestre Dajane. Dječji karakter u pobjednički mentalitet pretvorio je prvi joj trener, Zoran Vidaković. Još na početku je bilo jasno da je Tijana objedinila i talenat i disciplinu i radnu etiku. I da posjeduje drskost, koja je odlika onih koji se spremaju za visoke domete.
U to vrijeme, kada je Boškovićeva prerastala iz nekog ko odbojku voli u nekoga kome će se diviti odbojkaški svijet, Turska je pokušavala da joj ponudi državljanstvo. Nudili su Turci i kule i gradove, vidjevši u Tijani igrača koji je tek trebalo da postane. A reklo bi se, baš zbog toga što su u njoj prepoznali, srpska odbojkašica nije mogla da odgovori drugačije do negativno. Ništa drugačije se od nje nije moglo očekivati, niti je išta drugačije mogla da priredi ocu Ljupku, bivšem fudbaleru. Kako je uvijek isticala, samo je Srbija dolazila u obzir.

I došla je u Srbiju. Ubrzo je vižljasta korektorka, prateći ponovo sestrin put, stigla u Beograd i obukla dres Vizure. Nedugo potom se našla i u kadetskoj, te juniorskoj selekciji Srbije. Nije mnogo vremena trebalo da sav njen potencijal primjeti i selektor seniorki Zoran Terzić, pa je 2014. godine, na planetarnom šampionatu, Tijana debitovala za prvi tim, i to odmah u startnoj postavi!

Bio je to samo početak priče, koja se još piše. Već naredne godine prešla je u turski Ezačibaši.
Bila je 2015. godina prva u kojoj je osvojila medalje sa nacionalnim timom. Bronza na Evropskom prvenstvu, te srebro na Svjetskom kupu, bili su samo najava onog naj1epšeg, što će se dogoditi 2016. godine. Sa samo 19 godina Tijana je postala olimpijska vicešampionka.

Samo nekoliko mjeseci posle Igara u Riju, Boškovićeva je dobila i prvu od onih nagrada za koje konstantno govori da su joj samo podstrek za dalji rad i napredak. Na Svjetskom prvenstvu klubova proglašena je najboljim korektorom i najkorisnijim igračem turnira. A da. I Ezačibaši je osvojio zlato.

Pomenuti napredak pokazala je već 2017. godine. Ponovo je na planetarnom šampionatu klubova proglašena najboljim korektorom, da bi potom prvo pojedinačno priznanje dobila i sa reperezentacijom. Srbija je osvojila bronzu u Gran priju, a Tijana je ponovo bila najbolja na svojoj poziciji.

Međutim, bilo je to tek zagrijavanje za Evropsko prvenstvo koje je slijedilo. Izabranice Zorana Terzića do zlata su došle prepustivši rivalkama samo dva seta, a 20-godišnja Boškovićeva je bila MVP.

Da joj je mjesto među zvijezdama pokazala je i na Svjetskom prvenstvu u Japanu ovog oktobra. Naučena da konstantno bude na najvišem nivou, jer za manje nije ni sposobna, Boškovićeva je ponovo ljevicom rastužila suparnike, uzevši uz medalju, još jednu individualnu nagradu.

Rođena Trebinjka, po ličnoj karti Bilećanka, još jednom je svijetu pokazala da uz drskost na terenu koja mladosti priliči ima i kvaliteta da je potkrijepi. Još jedan turnir je odigrala bez respekta prema svima, osim grbu koji na dresu nosi, pa je uz svu podršku saigračica osvojila šampionski naslov.

Nije izostalo ni MVP zvanje.

O svemu ovome uvijek je malo pričala, iako je bila svjesna veličine svega što je postigla. Puštala je da djela govore za sebe. Možda isuviše skromna.

I nije ovo omaž Boškovićevoj, niti njeno veličanje. Jednostavno podsjetnik šta je sve do sada uradila. I u kakvog je velikana izrasla. A tek joj je 21 godina.