Život u porodici sportista nije uvijek jednostavan. Dragomir i Ljiljana Milanović iz Trebinja imaju četvoro djece i svi treniraju košarku i to veoma uspješno. Uloga roditelja je, kažu, često ih ispraćati i dočekivati, ali sve se to prevaziđe uz dogovor i međusobno uvažavanje.

Sara Milanović je svoje prve košarkaške korake napravila sa devet godina, dok se Ana igrom pod obručima bavi već osam godina. To je samo dio košarkaške ekipe porodice Milanović iz Trebinja. Od četvoro djece svi su u košarci, jednim djelom profesionalno, a drugim rekreativno.

- Sve nas je povukao naš stariji brat Srđan na tu košarkašku stazu. Odveo me na moj prvi trening. Pa možda zbog našeg okruženja u našem klubu, zavoljela sam trenera, taj sport, cure koje treniraju košarku i odlučila sam da ostanem tu - započinje priču Sara Milanović.

Nisu baš na prvu loptu odlučili da budu u svijetu košarke, otkrivaju nam Milanovići. Najstariji brat Srđan, pokretač je te ideje. Trenutno se profesionalno bavi košarkom. Igra u Mrkonjić Gradu za Košarkaški klub Mladost. Za ostalo troje, to je bio samo logičan slijed.

- Uglavnom smo svi bekovi, a moj cilj je da zajedno sa sestrom zaigram na bekovskoj liniji. Stvarno nas je teško sve okupiti, evo i sada nam nedostaju Srđan i Mile koji zbog svojih obaveza nisu mogli da budu ovdje. Igram u ŽKK Leotar 03, ove godine smo ušli u Premijer ligu BiH i po meni je to naš najveći uspjeh što smo prošle godine osvojili prvo mjesto u Republici Srpskoj. Pored juniorskih, kadetskih, pionirskih, zlatnih i srebrenih medalja, moj najveći uspjeh je poziv za reprezentaciju BiH, jer je mnogo bitno da neko na tom nivou primjeti naš talenat iz ovako malog grada - nastavlja Sara Milanović.

Najmlađa u porodici Milanović, osim košarkaških, uspjehe niže i na drugim poljima. Odličan je učenik, uz osnovnu školu, pohađa i muzičku, svira violončelo i član je orkestra Gimnazije. Smatra da vremena ima za sve, ako volite ono što radite. Sa osmijehom kaže da joj je srcu, ipak, najbliža košarka.

- U košarci zajedno koračam sa svojom sestrom koja mi je i bila uzor u svim ovim goodinama, koja mi je pomagala u svim teškim trenutcima i davala mi savjete kada sam nešto griješila. Moja kruna trenutno karijere jeste poziv za reprezentacije Srbije, bila mi je to velika čast, bila sam ponosna na sebe i na sve koji su me podržali. Mislim da je jako bitno da sportisti iz malih gradova dobijaju prilike i iskoriste šanse - rekla je Ana Milanović.

Podrška roditelja im je, kažu, najveći pokretač i motiv u sportu, ali i u životu.

- Mislim da nema utakmice da oni nisu prisustvovali, oni su naši najveći kritičari ali i najveća podrška - dodaje Ana, a majka Ljilja kao i sve brižne majke, hvali svoju djecu i bodri ih da izađu na pravi put.  

 - Kada djecu shvatite kao obavezu tada vam sve bude teško, ali kada ih shvatite kao nešto pozitivno što vam daje energiju, snagu i volju, onda to ništa nije teško. Nama ništa nije teško oko djece, ono su naša najveća podrška, a i mi njima. Kako čovjek stari sve to proživljava opet s njima te naše mlade dane pa s njima proživljavamo i te treninge, i te utakmice, mature, prve ljubavi, gledamo pozitivno na sve to, ako bismo razmišljali o tim strahovima sve bi bilo teret. Djecu treba shvatiti kao nešto pozitivno u životu i sve ide kako treba.

Važno je u životu odrediti prioritete, što je ova porodica i uradila. Uspjehe nižu na svim poljima, izrasli su u dobre ljude i dobre sportiste, i za primjer su mnogima.

- Sport je bitan za zdrav život, mladima bih preporučila da se bave sportom da postave pozitivan cilj u životu, jer jakom željom i voljom mogu postići svoj cilj - zaključuje Sara Milanović.