Sve je duži spisak grjehova njemačke izbjegličke politike. Ako je početak prihvatanja izbjeglica proteklog ljeta, zasnovan na visoko-moralnom načelu da se ljudima čini dobro, u sebi imao nešto plemenito, u političkom Berlinu sada vlada panika. Sve stranke u Bundestagu, pa tako i Zeleni, apriori traže “oštar odgovor pravne države“, govore o progonu napadača i pooštravanju zakona. Pri tome najveći dio kazni neće moći da se realizuje jer zbog podjele vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku, nijedan sudija neće dozvoliti političarima da mu govore šta bi trebalo da radi. A progona iz zemlje nema bez prethodne sudske odluke.

Osnovni problem je to što je njemačka vlada odustala od kontrole njemačkih granica. I dalje svakoga dana nekoliko hiljada ljudi ulazi u zemlja, a da ih niko ne registruje, niti pita odakle zapravo dolaze.

Ne znamo ko je sve među nama

Uz to, njemačka vlada očigledno potpuno zatvara oči pred pitanjem da li bi među više od milion pridošlica mogli da budu i teroristi. Nju podržava većina dobronamjernih "multi-kulti" apologeta u medijima i političkom establišmentu. U posljednjem trenutku osujećeni atentat u Parizu koji je želeo da izvede jedan simpatizer ID, baca svjetlo prije svega je jedno: mi ne znamo koga sve imamo u našoj zemlji. Taj islamista boravio je jedno vrijeme u izbjegličkom domu u Sjevernoj Rajni Vestfaliji, bio je čak i u njemačkom zatvoru. Žonglirao je sa sedam različitih identiteta, a da mi to nismo znali.

I posljednjem "multi-kulti" romantičaru mora da bude jasno da masovni priliv mladih muškaraca iz arapskog svijeta, kao i iz Sjeverne Afrike, ugrožava unutrašnji mir u Njemačkoj – ne zbog toga što se svi paušalno osuđuju i što su generalno pod sumnjom da su kriminalci ili teroristi, već zato što toliki broj pridošlica samo pogoršava situaciju sa ionako djelimično propalom integracijom prethodnih migranata. Minus i minus daju plus samo u matematici.

Mi smo sada u sred političko-emocionalnih "klimatskih promena". Raspoloženje u Njemačkoj se menja – i to veoma brzo. Osjećanje da su prevareni, truje ionako nimalo dobro raspoloženje ljudi na ulicama, u gradskim upravama i zvaničnom Berlinu. Gole činjenice se preokreću ili prećutkuju i to ne samo u Kelnu, već i na drugim mjestima. Deviza glasi: samo nemoj da povezuješ masovne kriminalne i seksističke napade do kojih je došlo u Kelnu, sa izbjegličkom politikom njemačke vlade. Jedna stvar je, međutim, potpuno jasna: strah da bi neko mogao da djeluje kao da je neprijateljski raspoložen prema strancima, bio je veći od brige zbog gubitka kontrole nad državom. Mustra ponašanja neprestano je bila ista: nije moglo da se desi ono što se nije smjelo da se desi!

Preveliki zalogaj za prvake svijeta u redu i disciplini

Kelnska novogodišnja noć dokaz je još jednog problema. Upravo mi Nijemci, prvaci svijeta u redu i kontroli, zakazali smo, i to na grandiozan način, upravo kada je riječ o organizaciji. Posmatrači njemačkih dana haosa sa Balkana u nevjerici trljaju oči: nema kontrole na granicama, nema registracije izbjeglica, na stotine hiljada zahteva za azil se ne rješava. Ali tu je zato dobra volja – i naivna nada da će ipak sve nekako dobro da se završi.

Odavno je jasno da nešto mora da se dogodi. Njemački ministar za razvoj Gerd Miler iznosi srednjoročne prognoze o dolasku osam do deset miliona izbjeglica. On to dobro zna jer on je na čelu Ministarstva i ima u vidu ljude iz Afrike i Azije koje sjede na već spakovanim koferima i samo čekaju da dođu. Politički koncept za rješenje izbjegličkog pitanja na nivou Evropske unije je nezamisliv. Tu vlada princip zatvorenih vrata. Niko neće da nam pomogne, bez obzira da li je to Poljska, Velika Britanija, Francuska ili Mađarska. Sa izbjeglicama ćemo mi sami morati da izađemo na kraj, a to počinje tako što ćemo konačno morati da budemo iskreni jedni prema drugima. Mi ne možemo da izađemo na kraj sa tim, ako ne zakočimo voz. Moramo da odlučimo da li želimo da spasemo Šengen kao princip otvorenih granica, ili želimo da uvedemo naš, njemački, individualni, do sada nikada u praksi primjenjeni princip dobijanja azila. Jedno i drugo – ne ide.