NATO neće koristiti svoje velike kapacitete za slabljenje Republike Srpske, to će činiti preko svojih lokalnih partnera, u koje spada i Crna Gora. Republika Srpske je tu posredni cilj, glavni cilj je oslabiti neposlušnu Srbiju.

Na pola puta između Trebinja i Mostara nalazi se Ljubinje, gradić od nešto više od 2.500 stanovnika. Ovo malo mjesto dospjelo je u fokus javnosti prije šest godina, kada je tadašnji načelnik opštine Vesko Budinčić, još 2012, izašao sa inicijativom da se njegova opština pripoji Crnoj Gori.

Ova Budinčićeva inicijativa među građanima Hercegovine dočekana je sa podsmjehom, čak i među njegovim glasačima, s obzirom da se Ljubinje i ne graniči sa Crnom Gorom.

Četiri godine kasnije, Budinčić je izgubio izbore i priče o prisajedinjenju hercegovačkih opština Crnoj Gori pale su u zaborav, jedino prepričavane kao dobar vic, sve dok predstavnik Srba u Predsjedništvu BiH Milorad Dodik nije nedavno upozorio da crnogorske službe, kako je rekao, ponovo rovare u Republici Srpskoj pomenuvši opet "pretenzije nekih opština".

Prema riječima stručnjaka za bezbjednost Dževada Galijaševića, nije Crna Gora ta koja rovari po Republici Srpskoj, već NATO, dok cilj nije samo Republika Srpska, već Srbija.

"NATO neće rovariti uz pomoć velikih francuskih, britanskih ili nemačkih potencijala, nego uz pomoć lokalnih ili regionalnih partnera. Tu Crna Gora i Hrvatska zbog jezičkih srodnosti igraju najvažniju ulogu", kaže Galijašević i nastavlja:

"Crna Gora, koja je prihvatila izrazito antisrpsku ulogu, zna da je jedina strateška dubina, jedina leđa koja Srbija ima na Zapadu, Republika Srpska. Oslabiti Srpsku znači slabiti Srbiju. Jaka Srbija NATO-u ne odgovara. Neposlušne države sa preko pet miliona stanovnika i rastućim BDP-om vrlo su nepovoljne za buduću saradnju koju oni tumače kao poslušnost".

Poslušnost je ono što je NATO-u potrebno, a politika sjevernoatlantske alijanse, koja se nije promenila poslednjih skoro tri decenije jeste slaba Srbija.

“Sa Republikom Srpskom, Srbija je snažan regionalni igrač, uprkos otimanju Kosova i svemu ostalom čemu je izložena. Srbija je, u stvari, zemlja, koja se distancirala od organizacije koju je osnovala — pokreta nesvrstanih. Istovremeno, nije deo nekakvih blokova i potpuno je nezaštićena. Njena najveća snaga je upravo osovina Banjaluka- Beograd. To je nacionalna osovina i ona je neuništiva u istorijskom, kulturnom, ekonomskom i, evo, u bezbejdnosnom smislu", napominje Galijašević.

Koristeći, kako Galijašević kaže, poslušne lokalne službe, NATO ne skuplja samo određene informacije koje su mu potrebne za analize, već i razvija i usmjerava neke društvene pojave.

"Ono gde je Crna Gora posebno jaka, što ne treba potceniti, to je sprega obavještajnog sektora i organizovanog kriminala. Ona na polju trgovine narkotika, oružja, ljudima, daleko lakše prolazi nego Albanija i Kosovo, kao druga isturena ruka. Dakle, Crna Gora ima itekako značaja u procesu destabilizacije srpskog etničkog i političkog prostora", kategoričan je Galijašević.

Na terenu, u Hercegovini, kako nam kažu sagovornici, ne primećuje se neka posebna aktivnost crnogorskih službi. Doskorašnji gradonačelnik Trebinja Luka Petrović napominje kao važnu poruku Milorada Dodika za jedinstvom na utvrđivanju i učvršćivanju Republike Srpske, a ne na razbijanje, kao kada se radilo o inicijativi nekadašnjeg načelnika opštine Ljubinje.

Ni tada, a ni sada se ne može govoriti o tome da je ta inicijativa bila slučajna. Danas je kapacitet političkih subjekata koji bi podržali neku inicijativu sličnu onoj od prije šest godina mnogo manja, kaže Petrović.

"Građani su svojim glasanjem i 2016. i 2018. potvrdili da žele stabilnu Republiku Srpsku i to je ono što su bile naše parole. Narod očito želi stabilnu Republiku Srpsdku, i to mu obezbjeđuje SNSD sa svojim koalicionim partnerima", kaže Petrović.

Ni Milana Babić, saradnica portala "Novi standard", kako kaže, nije čula za nove inicijative da se neka od hercegovačkih opština pripoji Crnoj Gori. Takve informacije, nakon inicijative koja je potekla iz Ljubinja, bile su aktuelne u vrijeme pregovora BiH i Crne Gore oko demarkacije granice, kada je pojas oko Herceg Novog (Sutorina) bio predmet spora između dvije države.