„Mislim da bi bila veoma lijepa slika Trebinja, za ljude koji dolaze sa strane, kada bi firme na radnjama i drugi javni natpisi u gradu bili ispisani ćirilicom. Možda bi izrada ćirilične firme povećala troškove vlasnicima tih objekata, ali smo i u tom pravcu imali neke vrlo praktične prijedloge – kako tim ljudima ponuditi neke povoljnosti da se sami opredijele za ćirilicu…“, kaže Vesna Andrić, predsjednik SU „Ćirilica“ Trebinje.

Nedavno osnovano Srpsko udruženje „Ćirilica“ Trebinje još nije pošteno ni sabralo svoje redove, niti povezalo sve konce budućih aktivnosti, a već je pobralo simpatije i naklonost širokog fronta istomišljenika.

Poručuju, osnivanjem društva Trebinje je postalo dio širokog pokreta koji u zemljama gdje živi srpski narod ima više od dvadeset predstavništava, sa istim imenom i programskim ciljem – a to je jačanje svijesti u srpskom narodu o ćirilici kao jedinstvenom i jedinom pismu našeg jezika.

„Ćirilica“, dakle, nije tek apel na ravnopravnost u praksi inferiornijeg ćiriličnog pisma, niti borba za privilegovan status ovog pisma u javnoj upotrebi. Za ovaj pokret – ćirilica je jedino autentično pismo srpskog jezika, sa tradicijom dužom od hiljadu godina, čiji ekskluzivitet treba da bude i službeno utvrđen i praktikovan u svakoj pisanoj upotrebi jezika.

Istorijski argumenti za ove tvrdnje sežu duboko u prošlost srpskog jezika i same početke naše pismenosti, filološki su temeljeni na fonetsko-grafemskom savršenstvu kao posebnoj vrijednosti ćirilice (jedan glas – jedan znak), a kulturni i politički – u činjenicama da su okolnosti u kojima je i latinica postala dio našeg jezika odavno prestale da postoje, kao što je i nekadašnji zajednički standardni jezik (srpsko-hrvatski) odavno razdijeljen na (najmanje?) dvije „posvađane“ polovine…

O programskim idejama i aktivnostima koje planiraju trebinjski borci za ćirilicu razgovarali smo sa Vesnom Andrić, predsjednikom Srpskog udruženja „Ćirilica“ Trebinje…

– Sve smo vrlo lijepo objasnili u našem statutu, koji je inače preuzet od sličnog udruženja koje postoji u Beogradu i čiji jejedan od osnivača Dobrica Erić. Ćirilica jeste jedino pismo srpskog jezika, još od učenika Ćirila i Metodija, koji su glagoljicu nazvali ćirilicom po svom učitelju. Ćirilo i Metodije su glagoljicu prilagodili slovenskom jeziku i imamo veoma jasne dokaze da prije toga nismo imali nikakvo pismo – još je Crnorizac Hrabar govorio o tome kako smo crtama i rezama pisali i gatali kad smo bili pagani. Latinica je uvedena mnogo kasnije, za vrijeme austrougarske okupacije u BiH. Praktično je nametnuta srpskom narodu. Imamo i svjedočanstva o tome kako Srbi nisu prihvatali zabranjivanje ćirilice i za nju se aktivno borili. Postoji i istorijsko svjedočanstvo da je u Banjaluci grupa ljudi, koja je osuđena za učešće u atentatu na Franca Fedrinanda i dobila presude na smrt napisane na latinici, odbijala da ih primi tražeći da im presude budu napisane ćirilicom. Do posljednjeg daha su se borili za svoje pismo zato što su bili svjesni toga koliko je važno čuvati ono što je naša tradicija. Latinica je kasnije po Književnom dogovoru u Matici Srpskoj prihvaćena kao naše drugo pismo. Međutim, vremenom je počela da uzima primat i među Srbima. Ono što mi želimo jeste da naučimo mlade naraštaje – da nije sramota biti Srbin i voljeti svoj narod, tekovine svoje kulture. Osim toga, ćirilica je zaista posebnost: svaki znak ima svoj glas. Po tome je naše pismo specifično i to je još jedan razlog zbog čega treba sa ponosom isticati svoje pismo, u odnosu na ono nametnuto.

To znači da vaša borba za ćirilicu – da bude prihvaćeno kao jedino pismo srpskog jezika – nije samo u sferi prakse i navika u korišćenju pisma. Zvanično pismo jednog jezika je i ustavna kategorija, pitanje definisano „službenim“ pravopisom. Dakle, političko pitanje?

– Da, ali u Srbiji su već uspjeli da se izbore za poziciju našeg pisma koju ono mora da ima: po Ustavu ćirilica je jedino pismo srpskog jezika. Problem je što ne postoje nikakve kaznene mjere za nepoštivanje ove odluke. S druge strane, postoje i veoma jaka strujanja da se odluka promijeni. Naravno, navode se brojni razlozi kao argumenti. Čak i to – da ćirilica nije profitabilna. Da je malo na internetu. Veoma bitni ljudi se bave ovim pitanjem u Srbiji. S jedne strane imate (Ivana) Klajna sa stavom da i latinicu treba prihvatiti kao pismo našeg jezika, baš iz tih praktičnih razloga. S druge strane je, na primjer, jedan od vodećih mlađih lingvista (Andrej) Fargelj sa suprotnim mišljenjem. Posljednjih decenija, iz ko zna kojih razloga, znatno se više forsira upotreba latinice i stvara se, opet iz nejasnih pobuda, pogrešna svijest o upotrebi našeg pisma – da koristeći ćirilicu vrijeđamo narode koji žive oko nas. U Srbiji se čuje mišljenje da vrijeđamo nacionalne manjine ako koristimo ćirilicu. Mislim da svako ko je iole obrazovan i ima smisla za toleranciju shvata koliko je to zapravo zabluda – kako možeš nekoga vrijeđati ako koristiš svoje pismo u svojoj zemlji. Da ne govoriim o tome da nastojanja da se ćirilica sačuva od zaborava postoje i kod Hrvata – u Širokom Brijegu postoji i jedan spomenik podignut ćirilici…

Šta znači to da ćirilica nije profitabilna? Da se latinicom, kao univerzalnijim pismom, lakše ostvaruje komunikacija sa svijetom? Da je ćirilica previše „staromodna“ i vizuelno neprikladna za, recimo, moderni marketing? Da se doživljava kao nešto „isuviše nacionalno“, folklorno, zatvoreno? Ili su po srijedi samo predrasude?

– Moje mišljenje da su to samo predrasude. Ako mogu Grci, čije je pismo još i komplikovanije od ćirilice, da promovišu svoj alfabet i da ga se ne odriču, ne znam zašto ćirilica nema isti takav tretman. Mislim da je u tom „profitabilnom“ smislu sasvim svejedno koje pismo koristite – ćirilica je jednako praktična kao i latinica. Problem je u nama samima. Inače, i kao narod previše lako se odričemo vlastite tradicije i dopuštamo da kvare razni strani uticaji. Upravo na Zapadu mnogo više pažnje posvećuju očuvanju svojih tradicija. Mislim da je vrlo bitno uticati na ljude iz medija da nešto promijene u tom pravcu. Oni su ti koji stvaraju sliku svijeta. A sami mogu, ako hoće, da odluče na kom će pismu biti njihov program, novina ili sajt. Mlađi naraštaji su skloni tome da, bez kritičkog stava, prihvate sve što im se servira u medijima, gdje se pojavljuju razne teorije, od kojih neke veoma opasne. Zato je vrlo bitno da se i na ovaj način, preko medija, edukuju.

Sa osnivačke sjednice društva

U Republici Srpskoj, i u kontekstu službenog jezika i pisma, situacija je komplikovanija. Ako već ostaju nejasne po pitanju pripadnosti nekog pisma određenom jeziku, ustavne definicije ipak garantuju ravnopravnost ćirilice i latinice. („Službeni jezici u Republici Srpskoj su jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica.“)

– Kada nastojimo da ćirilicu uvedemo na sva vrata, konkretno u Trebinju, nailazimo na te poteškoće da svako ko koristi latinicu svoj izbor brani tim argumentom – da su oba pisma ravnopravna. To jeste tako, niti može postojati bilo kakav mehanizam koji bi nametao ćirilicu kao jedino pismo. Ali mislim da bi bila veoma lijepa slika Trebinja, za ljude koji dolaze sa strane, kada bi firme na radnjama i drugi javni natpisi u gradu bili ispisani ćirilicom. Možda bi izrada ćirilične firme povećala troškove vlasnicima tih objekata, ali smo i u tom pravcu imali neke vrlo praktične prijedloge – kako tim ljudima ponuditi neke povoljnosti da se sami opredijele za ćirilicu. Možda bi jedan od načina bio da im ponudimo novčanu razliku koja bi pokrila troškove da bi „preveli“ reklame na ćirilicu. I da na takav način, makar ovo uže gradsko jezgro, „obilježimo“ ćirilicom.

Ćirilica – i kao turistički ekskluzivitet, izgleda kao zanimljiva ideja. Ali kako ubijediti nekog vlasnika privatne radnje da svoju firmu ispiše na ćirilici i da to neće uticati na njegov biznis?

– Ja mislim da su najbolji primjer za to oni koji su to već učinili, a kojima to nimalo nije umanjilo ni promet ni zaradu. Meni je veoma interesantno kada sam čula od nekih naših gostiju iz Srbije kako komentarišu onih nekoliko ćiriličnih natpisa u centru grada – za njih je to bilo nešto zaista posebno i vrlo zanimljivo. Svjedoci smo i toga da su Rusi sve više oko nas i u Trebinju. Mislim da bi i njima bilo veoma zanimljivo da nađu prepoznatljivo pismo na javnim natpisima negdje daleko od svoje zemlje.

Latinica još uvijek “profitabilnija”?

Šta sa generacijma koje odrastaju uz internet? Ćirilica nije strana ni internetu, sve je više ima, ali još uvijek neuporedivo manje u odnosu na univerzalniju latinicu.

– Tu je značajnog pomaka napravio Gugl, prevodeći svoje stranice na srpski jezik, a kao jedino ponuđeno pismo za srpski jezik postavio ćirilicu! Treba samo uputiti djecu – da je vrlo jednostavno danas ostvariti komunikaciju ćirilicom. S druge strane, mislim da im treba objasniti i to da je poznavanje i drugog pisma, latinice, jednako pozitivna stvar. Svako znanje je naravno dobrodošlo. Ali moraju postati svjesni toga da su oni ti koji su odgovorni kao nosioci jednog pisma i jezika, da od njih zavisi sudbina ćirilice u budućnosti.

Udruženje je osnovano prije mjesec dana i već je bilo dosta odjeka na vaše inicijative. Koga okuplja trebinjska „Ćirilica“ i kakve akcije planirate?

– Počeli smo kao grupa entuzijasta koji su htjeli nešto da promijene zbog svoje djece, a veoma sam iznenađena kakav je odjek u građanstvu. Ljudi nam prilaze sa pohvalama da smo uradili pravu stvar, a sve ih se više i učlanjuje u naše udruženje. Ljudi su nekako odjednom počeli da razmišljaju kojim to oni pismom pišu i zašto pišu baš tim pismom. Tako da se udruženje širi, ne znamo tačno koliko imamo članova, ali taj broj svakako raste. Napravljeni su već i neki pomaci – na primjer, Gradska uprava u Trebinju je pokrenula službeni sajt na ćirilici. Zahvalni smo i vašoj kući, Centru za informisanje i obrazovanje, koja je zaista dobrom voljom odgovorila na naše inicijative da upotrebljava isključivo ćirilica u svom radu i publikacijama /prim.aut – portal radiotrebinje.com uskoro bi trebalo da dobije ćiriličnu verziju/. Jedan od naših ciljeva je i jačanje svijesti kod male djece, još od osnovne škole, o tome zašto je važno da pišu ćirilicom. Imamo u planu da organizujemo seminare za prosvjetne radnike na kojima bismo im na adekvatan način objasnili koliko je to važno. Oni su ustvari veoma bitni kao osobe uz koje djeca formiraju navike u pisanju. Sve se ne može promijeniti preko noći, ali vjerujem da će generacije koje dolaze biti ponosne na to što pišu ćirilicom. Naš rad je motivisan isključivo odgovornošću prema svom kulturnom nasljeđu i generacijama koje dolaze.Moram pomenuti i to da su od početka sa nama ljudi iz Kulturnog centra i sveštenstvo, da koristimo prostorije parohijskog doma, pošto svojih još uvijek nemamo. Veoma je ohrabrujuće to da su učešće uzeli i predstavnici ostalih prosvjetnih i kulturnih ustanova, kao što su Muzej Hercegovine, Fakultet za proizvodnju i menadžment, Gimnazija „Jovan Dučić“, Turistička organizacija, a planiramo da uključimo i Narodnu biblioteku, Gradsku upravu, HET i Elektroprivredu, koji će nam, u vidu Savjetodavnog odbora, pomagati. Želim srdačno da se zahvalim svima, a naročito vašoj kući, što ste prepoznali važnost našeg rada.

Rade SAVIĆ

Izvor: Radio Trebinje