Hercegovinom putuje tišina. Ne čuju se čaktari na ovcama, a sve manje i zvona na kravama i kozama, nigdje ovčije bleke ni rike volova, a mogu se proći i tri sela pa da se ne susretne živo čeljade. Nema više, kao ono nekada, ni poljaka da čuvaju i nadgledaju polja i poljske radove i utvrđuju čije su ovce i goveda napravile poljsku štetu.

Nema ni oblaganja.

A oblaganje je, da objasnimo mlađim Hercegovcima i svima ostalim koji su u gradu rođeni i odrasli pa sada prvi put u životu čuju tu riječ, utvrđivanje visine poljske štete koju su učinila goveda, ovce, koze, konji ili magarad. Upravo to je, pored čuvanja poljskih radova, i bio glavni poljakov posao. Nikada, međutim, nije presuđivao sam, nego bi sastavio seosko poljsko vijeće, pa šta ljudi kažu i kakvu odluku donesu, s tim da se poljakova procjena i riječ najviše uvažavala.

U nas je godinama poljak bio Prile, a kad je on umro nestalo je i tog zanimanja, pa je polako počelo da zamire selo, a s njim polja i poljski radovi. Poljak Prile je bio svačiji prijatelj. I svakome je tepao „prile“ i „prišo“, čak i najvećim svojim mrziteljima i neprijateljima, pa je tako i dobio taj nadimak, te ga drugačije niko nije ni zvao.

U Prila uvijek lula u zubima, a štap preko leđa i preko njega prebačene ruke. Tako je ispravljao posrnula staračka leđa i odmarao umorne ruke. Nikom, međutim, nije bilo jasno od čega ih odmara ako već ništa ne radi nego po cijeli dan šeta po selu i nadgleda poljske radove, a ujedno priča priče. I ko god je željan zanimljive priče, znalo se, kod poljaka Prila je, u svako doba, može naći. A svaka njegova priča bijaše toliko zanimljiva da bi je slušao i onaj ko nije ni večerao ni ručao. Kako i ne bi kad je u životu svašta prošao i svega se nagledao, učestvujući kao mladi srpski dobrovoljac u dva balkanska i Prvom svjetskom ratu.

U Drugom svjetskom ratu , pomalo već u prezrelim godinama, bio je neko vrijeme pripadnik Jugoslovenske vojske u otadžbini. Samo, priče iz Drugog svjetskog rata nije pričao često. A kad bi ih pričao, uvijek bi se najprije osvrnuo na svaku stranu, pa tek onda počeo. A to su tek bile priče, nevjerovatne i smjele, kakve se u ono vrijeme nisu pričale, zbog čega su i bile tako zanimljive jer je uvijek zabranjeno najslađe. Vjerovatno zbog toga poljak Prile nikad ne bi pominjao ime vojske u kojoj je bio u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Obično bi ispružio desnu ruku i na njoj kažiprst, pa počeo:

- Eno vidiš ono brdo, ono onomo daleko što se plavi, vidiš kako ne vidiš, eno pogle... Pa se naša vojska zatekla na onom njegovom plesnu, na onoj zaravni, eno neđe taman na sredini. Dok li, u jedno doba, udariše ozgo partizani a ozdo Nijemci i ustaše. A kukala ti nije majka, zametnu se krvava borba. Nemaš kud da pobjegneš gore ni dolje, desno ni lijevo. Sipa po nama puščana i mitraljeska kugla ko grad. Zapali mi iza nekakva velikog dublja i stijena, pa se jedni branimo od onije ozgo, a drugi od Nijemaca i ustaša ozdo. Petorica naša su tu poginula, a ranjenije je bilo više od deset. Nije šala tri vojske udarile na nas.

- A đe su Talijani? – pita neko od slušalaca.

 - Talijana tada nije bilo, jer je Italija, na dva-tri mjeseca prije, kapitulirala. Ali i dok su bili tu, naša vojska je s njima bila ulijepo, pa nit smo mi u nji darali niti su oni nas napadali. Nijesu Talijani nikad bili neka naročita vojska, ali što su Nijemci. E to je vojnik s kojim nema šale. Ali najpoganije su, brate mili, bile ustaše. Zapucaj po njima đe partizani, pa odma pobjegni, a oni onda kreni da pale naša sela i kolju sve živo što stignu. Da mi nijesmo branili, sve bi poklali i popalili.

Razbijao mi je svojom pričom, poljak Prile, idiličnu školsku predstavu o neustrašivim i nepobjedivim partizanskim jurišnicima, ali bih svaki put prigušio pobunu u sebi jer mu priča bijaše slađa od meda. Osim toga, zanimalo me pomalo i to kako rat i sve to strašno što se dogodilo u vezi sa njim, izgleda u očima i priči onoga ko je sve posmatrao na drugačiji način. Osim toga, po svemu mi je ličio na mog omiljenog književnog junaka iz Ćopićevih djela, poljara Lijana, koji se bavio istim zanatom i takođe imao zanimljivu priču. Isto kao i Prišo, zapamtio sam dobro sa ilustracija u Ćopićevim knjigama, i Lijan je imao sijede brkove, štap u rukama i lulu u zubima. Samo što je u njega na glavi bio šešir i na njemu crvena petokraka, dok je naš poljak Prile nosio kačket bez ikakve oznake, a tu vrstu kape u Hercegovini zovu još i „mica“.

Kad bi poljak Prile započeo priču o poljskim štetama i oblaganju, tu kraja nije bilo. Čuo sam na desetine tih njegovih priča, a zapamtio samo dvije. Prva je o najvećoj poljskoj šteti koja je na našim kraškim prostorima ikada učinjena i obložena. Tu priču poljak Prile bi obavezno ispričao prilikom utvrđivanja kakve seoske poljske štete. Sa tom svojom čuvenom pričom bi ohrabrivao onoga kome je šteta učinjena i tješio domaćina čija je stoka napravila štetu, pa sad mora da je nadoknadi.

- Ništa je ova šteta. Sitnica. A kako je bilo kad su Miljanići i Koprivice poharali raž u jednog domaćina u Banjanima. Elem, bio neki skup u Banjanima, teferič nakav, pa se iskupio grdni svijet na jednoj poljani. Kolo se uvatilo i pjesma zapjevala. A obijesna i besposlena Miljanića i Koprivičina momčadija, šta će i kud će, pa se pobij. Krkdelije, da vidimo ko je jači – Miljanići ili Koprivice. Nijesu se tu bila dvojica ni četvorica, nego pleme protiv plemena. Ko god je smatrao da je muško i da još nešto može, pritrčavao je da pomogne svojima. Žalosna ti majka ne bila, kad se uvatila ona bojadžijska ljesa od blizu stotinu ljudi, pa se, noseći se i nadjakavajući, sprcali u jedan veliki do pun raži. Sve je to pod noge stavljeno, pa potrveno i satrveno. Zrna nije ostalo, no sve u crnu zemlju satjerano. Sutradan su oblagali štetu. I obložili ravnih stotinu snopova raži, i to u prisustvu milicije i opštinara. Eto taman toliko su Miljinići i Koprivice morali da daju u parama ili u raži. Nije bilo mrdanja, nego plati ili vrati.

- A ko nadjaka, Miljanići ili Koprivice? – pitamo poljaka Priku.

- E to se ne zna niti je važno za ovu priču. Najvažnije je da je onom domaćinu sve uredno nadoknađeno do zadnjeg zrna. Polovinu su platili jedni, a ostatak oni drugi. Kako su se porezali Miljanići, a kako Koprivice, to oni znaju.

Poćuti malo poljak Prile, a ta ćutnja traje samo dok napuni i pripali lulu, potegne nekoliko dimova, pa nastavi sa pričom. Kazuje kako je o poljskoj šteti i oblaganju i pjesma spjevana. A pjesma kaže:

- Slavu slavi devetoro konja

  u pšenici Savovića Troja.

  A nazdravlja Perkova kobila:

 „Zdrav si, brate, Nikolin dorate“.

 „Zdravo bila, pa se veselila“...

Objašnjava naš poljak da je to bilo kad su konji posatirali pšenicu tu na Dubravi.

- To je bilo sve đavolisano jednako kao i ono u Banjanima kad su se pobili Koprivice i Miljanići. Samo, srećom lijepom, nije bilo puno tu šenice, pa smo obložili svega dvadeset snopa.

Poljak Prile odavno počiva na groblju kraj same crkve Svetog Vasilija Ostroškog. Počivaju i ledine koje su se pružile od crkve, naniže i malo naviše. Malo ko tu više unosi plug i motiku. Što kosačica uhvati, to je sve. Da se, mi koji smo ovdje i vi koji ste tamo, prisjetimo Prila i oživimo ga na nekoliko trenutaka, pomogla je njegova priča slađa od meda. A ko da pomogne neuzoranim poljima hercegovačkim?