Nije imao nasljedstvo, ni bogatu porodicu. Sve što je stekao stekao je svojim umom i pisanjem. Dučić je Trebinjcima odličan primjer da se obrazovanjem može uspjeti.

Kazala je to u razgovoru za „Glas Srpske“ Ljiljana Ninković, bibliotekar Narodne biblioteke Trebinje, govoreći o legatu Jovana Dučića, koji čuva ova ustanova. Posjetili smo tu bogatu riznicu povodom 150 godina od rođenja velikog pjesnika, a iz knjiga koje je poklonio biblioteci možemo zaključiti da je bio poliglota, da je volio knjige i držao do obrazovanja.

„Zadivile su me knjige iz umjetnosti. Kad je putovao u neku zemlju, čitao je knjige iz istorije, umjetnosti, religije i prava te zemlje. Pronašli smo u njegovoj zaostavštini i plan grada Rima. Studiozno se pripremao i prije nego što bi stupio na dužnost. Bio je nevjerovatan čovjek“, objasnila je ona.

Kako je kazala, Dučić je poticao iz siromašne porodice, počeo je kao pisar, pa je postao sekretar, otpravnik poslova, konzul i dogurao do ambasadora.

„Bio je štedljiv, kupovao je knjige i finansijski pomagao rodbinu. Govorilo se da je Dučić bio boem, ali po svemu što je ostavio iza sebe vidimo da je štedio od plate i ulagao u umjetnost i obrazovanje. Nije se stidio porijekla, svuda je s ponosom isticao da je iz Trebinja. Zato ga Trebinjci vole“, objasnila je Ninkovićeva.

Prema njenim riječima Dučićev legat u Narodnoj biblioteci Trebinje ima 6.652 bibliotečke jedinice, od čega su 5.500 monografske publikacije, a ostalo čine serijske publikacije i druga bibliotečka građa.

„Biblioteka je podijeljena na trebinjski i američki fond. Trebinjski čine publikacije koje su 1941. stigle u Trebinje iz Portugalije, prije Dučićevog odlaska u Ameriku, a građa koja čini američki fond u Trebinje je došla iz Amerike 1961. godine“, rekla je ona.

Dodala je da su u Dučićevoj biblioteci publikacije na 12 jezika i to najviše na srpskom i francuskom.

„Biblioteka je sastavljena, uglavnom, od stručnih knjiga i namijenjena je, naučnim radnicima i istraživačima. Dostupna je svima i može se koristiti samo u prostoriji biblioteke Trebinje, gdje se nalazi“, kazala je Ninkovićeva.

Objasnila je da je 1964. godine u Trebinju boravila stručna ekipa koju je sačinjavalo 18 bibliotekara iz Beograda i Sarajeva koji su uradili stručnu obradu Dučićevog legata.

„Ta ekspretska grupa je odlučila da ovo bude muzej biblioteka i da se formiraju određene grupe. Glavni kriterijum im je bio jezik na kojem je knjiga napisana. Prvu grupu legata čine Dučićeva sopstvena djela, a mi nemamo sva djela, jer je on kada je kretao u Ameriku ponio sve svoje knjige“, navela je Ninkovićeva.

Istakla je da drugu grupu čine knjige koje je pjesnik dobio na poklon te da one imaju posvetu domaćih pisaca, savremenika, ali i stranih stvaralaca.

„Među piscima koji su mu slali knjige sa posvetom su Ivo Andrić, Veljko Petrović, Rastko Petrović, Tin Ujević, Vladimir Nazor, Milan Kašanin, Jovan Skerlić, te Bogdan Popović. Posveta Milana Kašanina je na mene ostavila poseban utisak a ona glasi: 'Gospodinu Jovanu Dučiću, ministru po karijeri životu i poeziji, za primjer koji je svima dao i za prijateljstvo kojim me je počastvovao'“, ispričala je ona.

Govoreći dalje o Dučićevom legatu objasnila je da treću grupu čine knjige koje mogu da se koriste samo u čitaonici. Ona obuhvata enciklopedije, leksikone, priručnike i rječnike.

„U ovoj zbirci su knjige iz različitih oblasti na raznim jezicima. Ističu se knjige iz istorije i umjetnosti po čemu se vidi koliko je ta oblast ljudskog stvaralaštva privlačila Dučića. Djela koja čine tu zbirku u vezi su sa raznim epohama i narodima. Tu su i istorije književnosti, rječnici, te knjige iz prava, religije, etike i estetike. Sve to je njega interesovalo“, istakla je Ninkovićeva.

Da je Dučić sve knjige iščitavao vidi se, jer je olovkom podvlačio i na marginama stranica zapisivao bilješke.

„Htio je da uči. Bio je diplomata i učestvovao je na mnogim skupovima. Kada se tamo raspravljalo, on nije želio da bude puki posmatrač, nego da aktivno učestvuje u razgovorima“, rekla je Ninkovićeva.

Gledajući knjige u ovoj biblioteci stičemo mnogo širu sliku o Dučiću. Studirao je filosofiju i književnost, a u biblioteci možemo vidjeti njegove studentske bilješke sa studija filosofije.

„Četvrtu grupu čine knjige na francuskom jeziku. Ova grupa je najbrojnija, tu je 2.000 knjiga na francuskom, s tim da jednu podgrupu čine knjige francuskih pisaca, a drugu stranih pisaca prevedenih na francuski. Petu čine djela pisaca kao što su Aleksa Šantić i Đura Jakšić, ali i djela na bugarskom, rumunskom, ruskom i staroslovenskom jeziku“, objasnila je ona.

Legat krase i njegovi rukopisi, a u biblioteci postoji dio knjige „Blago cara Radovana“ u rukopisu, te njegove pjesme i prepjevi na francuski i njemački. Biblioteka čuva i njegovu prepisku sa više od 350 pisama.

„Pisma je dobijao na srpskom i ostalim jezicima, a najviše na francuskom. Francuski je bio jezik diplomatije pa je zato imao i najviše knjiga na tom jeziku. Zanimljiva su pisma njegove polusestre Soke Andrić i njegovih rođaka iz Amerike. Imamo i jedno pismo koje je Dučiću pisao Aleksa Šantić 1911. godine. Piše ga usamljen čovjek koji nije vidio sveta kao Dučić, koji je sam izabrao da tako živi. Šantić piše: 'Mnogo puta sam ti zavidio, dragi moj Duka, i pomislio sam da i ja odem u svet kao i ti'. Riječ je o dirljivom pismu“, kazala je Ninkovićeva.

Interesantno je pismo Veljka Petrovića koji se Dučiću obraća riječima: „Dragi Duka“ i „Dukisimo“ iz čega se vidi da su bili bliski prijatelji.

„Mnogo je pisama iz naroda. Neke škole ga mole da kod ministra prosvjete odobri novac za renoviranje, mole ga za doprinos da se napravi zgrada za 'Kolo srpskih sestara' ili za spomenike. Iz Trebinja su ga molili da pošalje sadnice za gradski park. Ljudi su mu pisali da im zaposli djecu, najčešće sina jedinca, jer ako se ne zaposli u Trebinju, otići će“, ispričala je ona.

Dodala je da se iz prepiski vidi da se ljudi zahvaljuju za razne stvari koje im je učinio. U legatu je i pismo koje je književnica Isidora Sekulić poslala velikom srpskom pjesniku. Pričalo se da je bila zaljubljena u Dučića, ali u ovom pismu ona piše o književnosti.

„Dučić nije zaboravljao da se druži, imao je širok krug ljudi sa kojima se družio i to iz različitih sfera društvenog života. Provodio je vrijeme sa običnim ljudima, kao i sa zvaničnicima. Rodbinu nije zaboravljao, on je bio čovjek koji je sve stizao“, zaključila je Ninkovićeva.

U Republici Srpskoj niko nema ovako vrijednu zbirku, jer je ovdje riječ o stručnoj biblioteci, koja je namijenjena naučnim radnicima i istraživačima.

Ljubavno pismo

Među prepiskama koje se čuvaju u biblioteci naišli smo i na ljubavno pismo koje Dučiću piše jedna Milica davne 1930. godine. Pita ga zašto joj ne piše i moli ga da joj se javi. Piše mu o svojim bolima, kako ne može da spava i kako želi da se odseli iz mjesta, jer je sve na njega podsjeća. Ona ga pita kada će doći i da li uopšte planira da dođe. Piše: „Duka, hoćeš li doći? Makar samo da te vidim još jedan jedini put. B. mi je rekao da ti sve brzo zaboravljaš i imao je pravo. Svejedno, ako me ne voliš, voleo si me puno, puno, ja sam za to sigurna, kao što sam sigurna da me sada više ne voliš“. Prepisku završava riječima „Volim te, Duka, volim, volim“.

Najstarije knjige

Ninkovićeva je istakla da se u grupi knjiga na italijanskom jeziku nalaze i tri najstarije u ovoj biblioteci.

„Najstarija je iz 1565., a to je djelo 'Komentari o najpoznatijim mjestima u Evropi' Ludovika Đirkadinija, s posebnim osvrtom na Holandiju. Tu je i 'Besni Orlando' Ludovika Arijosta iz 1573. Treća je iz 1601. godine, a to je 'Opis Napuljske kraljevine' Špijone Marcele“, rekla je ona.