Milica Prtilo Opačić počasni je konzul Republike Srbije za provinciju Alberta u Kalgariju. Rođena Trebinjka sa kojom smo se sreli slučajno, a razgovarali s ciljem. Jer ova žena, puna entuzijazma i želje da daleko preko okeana promoviše srpsku kulturu, istoriju i tradiciju, ima mnogo toga da ispriča. Glavni je stožer u srpskoj zajednici i aktivista sa značajnim iskustvima na međunarodnom tržištu. Po profesiji ekonomista, u Kalgariju je, pored svog posla, na prvom mjestu angažovana u mnogim inicijativama srpsko – kanadskih udruženja.

Sa zvaničnog proglašenja otvaranja Počasnog konzulata na Srpskom festivalu, Milica Opačić sa ambasadorom Republike Srbije Mihailom Papazogluom i premijerom Alberte Džejsonom Kinijem (Jason Kenney)

U rodni grad dolazi svake godine. Nedostaju joj ovi ljudi, ovo podneblje, porodica, dragi prijatelji. Brojnim aktivnostima u Kanadi, gdje živi skoro 30 godina, vlastitom porodicom i sklopljenim prijateljstvima, nadomješta trenutke nostalgije.

„Korijene nikada nisam zaboravila. Za rodni kraj vežu me nebrojene lijepe uspomene, na djetinjstvo, na srednjoškolske dane u Jezičko – prevodilačkoj Gimnaziji, na godine koje su me u mojoj postojbini oblikovale i usmjerile širom svijeta“, kaže nam sjetno, ali ponosno Milica, koju je život svuda vodio, od Gomiljana i Trebinja do Dubrovnika, Sarajeva, Podgorice, Švajcarske, Kanade.

Od Studija za turizam i spoljnu trgovinu u Dubrovniku, preko Grafičke škole u Sarajevu do posla prevodioca u Podgorici veoma rano je naučila da u životu ništa nije nemoguće. Posao u UN – u za Visoki Komesarijat za izbjeglice, ispostaviće se kasnije, bio je stvar sudbine. Naime, pozicija da u najtežim vremenima devedesetih godina prošlog vijeka, kao prevodilac, bude veza sa crnogorskom Vladom, omogućila joj je da u najtežem trenutku bude tu za druge pa i za komšije Trebinjce. Takav put prati je cijelog života, čak i u Kanadi.

„Da se otisnem daleko presudna je bila moja mama. Dala mi je blagoslov, bila moralna podrška. Bila sam neobično odgajana, da iz provincije, kao mlada djevojka u to vrijeme tek tako dignem sidro, odem negdje i krenem iz početka. Ali moja mama, znajući moje želje da živim i radim negdje na engleskom govornom području, mudro me savjetovala. Njene riječi da gdje god odem se uvijek kući mogu vratiti, bile su prijeko potrebno ohrabrenje“, emotivno nam kaže Milica, koja je novu životnu etapu započela u gradu Redžajna, u centralnoj Kanadi.

Trebinje ponosno nosim u srcu

Sa toplog i suncem obasjanog juga, našla se u gradu okovanim snijegom, sa temperaturama koje sežu i do minus 50 stepeni Celzijusa, ali snaga njenog bića bila je jača od svega. Kako su joj se cijelog života nametale dobre prilike, tako je bilo i ovdje, a zahvaljujući znanjima i referencama posao je pronašla brzo. Možda je bolje reći, posao je pronašao nju.

„Željela sam Toronto, ali dodijeljen mi je drugi grad. Nisam se žalila. U tom trenutku, decembra 1994. godine tu su dolazili ugroženi ljudi iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Oni koji su izgubili sve. Kanada je primala svakoga iz imigracionih područja pa i naše izbjeglice i pružala sve uslove za život. Na intervjuu koji smo svi prošli izrazila sam želju da se prebacim u Toronto. Pošto to u tom trenutku nije bilo moguće ponudili su mi posao. Na osnovu mog prethodnog iskustva u UN – u, znajući da nisam pristrasna prema etničkim grupama, ponudili su mi mjesto Savjetnika za raseljenja i u Redžajni sam ostala godinu dana“. 

I ponovo se našla u situaciji da bude tu za druge. Ovaj put da na areodromu dočekuje izbjeglice iz Jugoslavije. Da bude prva osoba koja će ih dočekati i obratiti im se na našem jeziku.

„Bilo je to veoma teško vrijeme za te ljude. Dolazili su iz svih dijelova Jugoslavije. Moj posao je bio da ih uputim u sve što ih čeka. Na svoju ruku sam radila i ono što mi nije bilo plaćeno, povela bih ih do pošte da se jave svojima, vodila u šetnju da im pokažem grad, čisto da im bar nekako olakšam. To je njima puno značilo u nepoznatoj zemlji. Potresne su bile slike ljudi koji se raduju sitnicama“.

Iako se snašla nikada nije zaboravila vlastite početke u stranoj zemlji te je shodno tome nastojala da ih drugima olakša koliko je moguće. Iz perioda te hladne kanadske zime sa puno topline prepričava neobično poznanstvo, koje je preraslo u veliko prijateljstvo.

Park naučnika SPARK, pored Tesline ploče ispred pravoslavne crkve Svetog Simeona Mirotočivog

„Prvo što sam potražila po dolasku u Redžajnu bila je pravoslavna crkva. Nađem je, i to odmah iza ugla motela u koji su me smjestili. I to ne bilo koju, već prvu pravoslavnu crkvu napravljenu u Kanadi 1904. godine iz perioda kolonizacije Vojvođana. Nevjerovatno! Sveštenik i njegova žena se oduševe da je neko uopšte odlučio da se javi u crkvu. To su bili prvi naši ljudi koje sam upoznala u Kanadi. Nije li to čudan splet okolnosti“, sa osmijehom i nekom finom sjetom i sada se pita ova izuzetna žena. 

Igrom sudbine preko njih je upoznala i sadašnjeg supruga, Gorana Opačića, Srbina iz Krajine, iz Ravnih Kotara, sa kojim je započela novu životnu etapu u Kalgariju. Nastavila je sa radom na različitim imigrantskim projektima, uporedo radeći i na sebi te postavši jedini zvanični sudski tumač i licencirani prevodilac u provinciji Alberta. Uz vlastite domete i ostvarenje mladalačkih težnji, sve vrijeme bila je uključena i u srpsku zajednicu, koja u Alberti ima oko 10.000, a u samom Kalgariju 5.000 ljudi iz ratom zahvaćenih područja.

„Ljudi koji su u Kanadu došli devedesetih godina bili su školovani kadrovi, od inžinjera, profesora, ljekara... Svako je dao svoj doprinos kako bi se naša srpska zajednica razvijala. Od škole sa profesorima jugoslovenske književnosti do inžinjera fizike u našem „Udruženju Nikola Tesla“. Krenuli smo kao mala zajednica. U svemu tome nisam smatrala da radim nešto posebno, samo sam bila spona kao prevodilac i prepoznavala talente, radila na tome da se dobar glas daleko čuje, da se naš identitet ne izgubi“.

Iz poštovanja, rekli bismo, prema svojim, ali i suprugovim korijenima, jedan je od organizatora manifestacije „Krajiško veče“. Kako objašnjava, pažljivo osmišljene da se na simboličan način preko ljudi širom svijeta Krajina ne otrgne zaboravu.

„To veče ima svoj smisao, ostavljamo zavještanje budućim pokoljenjima, da znaju odakle potiču ma gdje živjeli. Između ostalih organizacija, ovo veče finansijski podržava i Humanitarnu organizaciju „Srbi za Srbe“. Na odboru organizacije unaprijed se dogovorimo kome da pomognemo iz našeg fonda. Ponosna sam što smo do sada organizovali veliki broj akcija i bili tu za druge kada im je najviše trebalo“.

Dok nam sve ovo priča razoružava njeno ushićenje, plijene nepresušni entuzijazam i empatija, snaga i vjera da svime što radi u zaborav neće otići nacionalni identitet srpskog naroda. Sve što je ova nevjerovatna žena doprinijela na opstanku male srpske zajednice u velikoj Kanadi, prepoznala je i vrednovala Vlada Srbije, imenovavši je 2017. godine za počasnog konzula Srbije u provinciji Alberti.

„Bila sam iznenađena. Rekla sam im ono što sam mislila i u šta vjerujem – da ću i sa titulom i bez nje raditi isto kao do tada!“

Nepokolebljivog stava i čvrstog uvjerenja da se zalaže za ispravnu stvar, istrajava i danas. Neprekidno radi na promjeni slike Srbije i Republike Srpske u svijetu, kroz kulturu, naše nasljeđe, sve čime se ponosimo, a čega ima mnogo. Trenutno je angažovana na projektu razmjene studenata i profesora između Univerziteta u Srbiji i Kalgariju, uporedo djelujući u različitim Odborima – Srpskog i Filmskog festivala u Kalgariju čiji je jedan od organizatora, zatim humanitarne organizacije „Krajiško veče“, Kulturno umjetničkog udruženja „Frula“ i Udruženja Nikola Tesla, ne posustajući ni u sopstvenoj korporaciji „ALFA“. Uz angažman za Ambasadu Srbije, kao jedini notar na našem jeziku u provinciji Alberta, uporedo je i spoljni saradnik Ambasade BiH za sva područja, uključujući i Trebinje.

„Volim da radim i radim neprekidno. Kao licencirani notar i prevodilac pružam notarske usluge i spona sam između pravnih subjekata i Ministarstava u Kanadi sa pravnim subjektima u našoj zemlji. Kao spoljni saradnik Ambasade BiH povezana sam sa svim pravnim strukturama u Trebinju i raduje me što i ovdje mogu pomoći. Svoje Trebinje volim svim srcem i srećna sam kada mogu nešto da učinim za ove ljude i za moj grad!“

I nije floskula da se trudom i radom na sebi sve može postići. Ovu veliku istinu Milica najbolje zna. Možda u njenom slučaju sve i jeste došlo odmah kada je poželjela, ali se, činjenica je, za svaki gram uspjeha dobro naradila i sama izborila. Uz titulu počasnog konzula, ona je na prvom mjestu žena velikog srca, koja ostvarivši lične ambicije nikada nije zanemarila i druge kojima je trebalo pomoći. Odvažna, hrabra, pravednih uvjerenja, jednostavna i spontana, slika je svjetske žene, ali duše trebinjske koja neposustaje u borbi za humane ideje i plemenite ciljeve. 

Sve moje počelo je u Trebinju

„Uvijek sam posjedovala ambiciju i entuzijazam da želim nešto više da postignem u životu. Nema šta se sve ne može postići snagom želje i voljom. To je taj naš potencijal iz malog grada. I sve je moje počelo u Trebinju, odavde odakle vode svi putevi, ali me uvijek vraćaju korijenima. Na to sam ponosna, kao i na kućni odgoj, radne navike, školu, upornost, sve što sam iz Trebinja sa sobom ponijela u svijet!“

Identitet kao mjera vrijednosti

„Sve vrijeme koliko živim u Kanadi zadržala sam svoju vjeru, tradiciju i običaje iz Trebinja. I moja djeca su rasla u tom duhu. Imam kćerku i sina, Milenu i Milana. Iako su rođeni u Kanadi, dali smo im naša imena. Da imaju sponu sa ovim podnebljem, po knjeginji Mileni od Crne Gore i princu Milanu od Srbije. Inače, Kanađani vole da se priča o svojim običajima, a naša djeca im ponosno pričaju o Vaskrsu i Božiću, lomljenju česnice, dolasku položajnika, odlasku u crkvu i svemu onome što smo na njih prenijeli i od zaborava sačuvali“.