lumica Nataša Ninković, Trebinjka s beogradskom adresom, u okviru regionalne turneje sa predstavom „Prah“, u kojoj igra zajedno s kolegom Zoranom Cvijanovićem, posjetila je i rodni grad.

Za Ninković je to bio prvi izlazak pred trebinjsku publiku nakon 35 godina, tokom kojih je ostvarila veliki glumački uspjeh. Stoga se na samom početku razgovora osvrnula na uspomene koje nosi iz rodnog grada.

Rijetki prostori

– Zašto nikada u ovih 35 godina nisam došla, ne znam. Imala sam predstavu s kojom sam mogla doći, ali me niko nije zvao. Vojin Ćetković i ja igrali smo deset godina „Ljubavna pisma“, ali očigledno je trebalo da dođem sa Cvijanovićem. Drago mi je da je sala bila prepuna. Osjetila sam dobrodošlicu čim sam izašla na scenu tako da nisam imala tremu, ali veliku odgovornost da. Bila sam nekako posebno inspirisana. Iznenađujuće je da se u toj sali gdje smo igrali, ništa nije promijenilo. Drago mi je što je trebaju renovirati, ali s obzirom na to da je specifična, taj ko bude to radio, mora biti posebno pažljiv, jer su takvi prostori rijetki – govori glumica.

Trebinje uvijek spominjete, za razliku od nekih Vaših kolega, koji su se, također, tu rodili.

– Iskreno volim rodni grad. Sebe, prosto, vidim negdje ovdje u kasnijim godinama. Vratit ću se. Neće to biti samo ovdje, ali sigurno će biti i ovdje. Tako sebe vidim. Lijepo mi je u Trebinju, razumijem mentalitet, volim ovaj kamen. Samim tim što mnogo volim, imam i mnogo zamjerki. O lošim stvarima ovdje se uopće ne priča. Tako da bih, uz svu moju ljubav, promijenila u Trebinju nešto nabolje.

Počeli ste u trebinjskom amaterskom pozorištu, gdje ste dobili i Zlatnu masku na Festivalu festivala. Znači li to da ste oduvijek željeli biti glumica?

– Od malih nogu se bavim glumom, ali o njoj uopće nisam razmišljala kao o svom životnom pozivu. Nisam tačno ni znala šta to znači. Vjerovatno sam od rijetkih koja je tek negdje na trećoj godini akademije shvatila da to želim biti. Tada sam prvi put stala na profesionalnu scenu, igrali smo „Ukroćenu goropad“ u Narodnom pozorištu Beograd. Osjetila sam neko posebno strujanje, i u zraku, i u meni, i rekla sam, to je to. Do tada sam se stalno kolebala, željela sam otići izvan zemlje, izvan svega.

Je li film „Spasitelj“ odredio Vašu sudbinu?

– Utjecao je mnogo. To je ona odskočna daska. Upravo sada treba da s Gagom Antonijevićem (Predrag, op. a.) radim seriju „Fioke i fascikle“ za RTS tako da ćemo ponovo raditi zajedno poslije, ne znam ni koliko godina, mislim 18. To je, prosto, čovjek prema kojem osjećam zahvalnost. Unaprijed sam mu rekla da ću raditi seriju, tekst nisam ni pročitala, što apsolutno ne liči na mene. To je, ustvari, prva policijska serija kod nas, triler u američkom fazonu, rekla bih.

„Spasitelj“ Vam je otvorio i vrata Holivuda. Imali ste ponude da tako radite?

– To je bilo davno i svega se sjećam kao kroz maglu. To je završena priča, prošlost kojom se ne bavim. Izabrala sam drugi put, na kojem sam istrajala, i nije mi zbog toga žao. Sve što mislim da treba da odigram, doći će.

Znači, sretni ste?

– Naravno! Porodica je zdravo, okružena sam ljudima koje volim i koji me vole, radim posao koji volim i ne brinem se za egzistenciju. To su i suviše dovoljni razlozi za neki mir i nešto što zovemo srećom. Da sam sretna u zemlji u kojoj živim, nisam. Dovoljno je da se osvrnem oko sebe. Sve sam mislila nešto će se promijeniti. Mijenja se, ali nagore. Imamo zemlju iz koje mladi ljudi odlaze, savjetujem i svojoj djeci da sreću traže izvan Srbije, znajući da ih tamo ne čekaju putevi posuti ružama nego, naprotiv, tamo će vječno biti stranci, ali sve je bolje nego naša svakodnevica.

Kakav je bio osjećaj kada ste saznali da nosite blizance?

– Za to ima jedna pretpriča. Bila sam u Crkvi sv. Đorđa u Egiptu sa poznanicom koja, inače, živi u Njujorku. Kada su čuli odakle dolazimo, otvorili su crkvu samo za nas. Nakon nekog vremena, pozvala me je i rekla mi da me je sanjala u plavoj haljini i da u obje ruke držim po jedno dijete. Pitala me je jesam li trudna, rekla sam joj da nisam. Ali, nakon deset dana, ispostavilo se da jesam. Sjetila sam se njenog sna i pitala doktora da možda ne nosim blizance. Pitao me je odakle znam, a ja sam se prosto sjetila cijele priče i rekla: “Neko je tako htio.”

Tvoja sudbina

Igrali ste u brojnim predstavama, filmovima, TV serijama… Možete li izdvojiti neku ulogu?

– U Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu, koje nije moja matična kuća, ali ga veoma volim i cijenim, igram Andrićevu „Gospođicu“ i za ulogu koja mi je izuzetno draga, uvijek mi treba posebna koncentracija. Drago mi je da sam lik Rajke Radaković uspjela oživjeti, proživjeti te da smo ovom predstavom dokazali da je Andrić i pozorišni pisac. Dugo je važila teorija da on prosto ne može opstati na sceni, jer je sav u opisima. Mogu reći da smo u tome uspjeli.

Imate li poruku za mlade koji se žele baviti glumom?

– Onu Čehovljevu: „Pazi na svoj karakter, on postaje tvoja sudbina.“

Pješačim pored rijeke

Šta radite u slobodno vrijeme?

– Čitam i slušam muziku, pješačim pored rijeke, i to u ranim jutarnjim satima.

Hvala Feđi što nas je spojio

Sarađivali ste s Feđom Isovićem u seriji „Lud, zbunjen, normalan“, gdje, osim vas, igraju i Marija Pikić, Igor Svrdlin i Darko Kurtović. Sve Trebinjci, zajedno s Isovićem.

– Hvala Feđi što nas je spojio. Bilo je to kratko, ali lijepo iskustvo, puno smijeha, razmjene iskustava. Još nisam stigla to pogledati, ali sam čula da je duhovito i lijepo. Isović je dobar pisac, nadam se nekom novom pozivu.

P.M.