Nevesinjska gimnazijalka Milica Radovanović osvojila je prvu nagradu na međunarodnom književnom konkursu „Ljubav nije samo reč“ koji priređuje OŠ „Aleksa Šantić“ u Kaluđerici povodom tradicionalne manifestacije Šantićevi dani. Na ovogodišnji konkurs pristiglo je preko 700 radova iz 137 osnovnih i srednjih škola sa teritorije Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije. Učenici su bili maštoviiti za stvaranje poezije i proze, tako da je stručni žiri kojim je predsjedavao književnik Miroslav Kokošar imao težak i odgovoran zadatak da izabere najbolje literarne radove u dvije kategorije. Mlada nevesinjska pjesnikinja je zavrijedila pažnju žirija pa je njena tematska pjesma izabrana kao najbolja u konkurenciji viših osnovaca i srednjoškolaca.
Ovo je lijep dar za nevesinjsku maturantkinju koja se za nekoliko dana oprašta od srednjoškolskih obaveza.
Ljubav nije samo riječ
Kažeš mi ličim ti na okean
u meni raskoš, sklad i mir ima,
ali čini ti se, samo dašak vjetra
dovoljan je da naiđe plima.
Kažeš mi, ličim ti na sunce
sjajim raskošnim sjajem i grijem,
Ali za samo malo se uzojogunim
i danima se u svom svijetu krijem.
Kažeš moje su oči jezero bez dna.
Pogled mi kao pustinjski vjetar leti
i čini ti se dovoljan je samo tren
da taj vjetar počne da prijeti.
A ja ćutim i ravnodušno klimam glavom
osmijehujem se, priznajem, pomalo lažno.
Znam u meni neki vječiti nemir ima,
i nevažno mi sve što je drugima važno.
I žurim, koraci mi kao ptice lete,
da zgrabim neke svoje zamišljene snove,
oprosti za sve misli o meni,
ja nisam kao drugi, mene daljin zove.
------------------------------------------------------------------------
Ne čini li ti se da uzalud trošiš riječi?
Do mene samo tišina i ćutnja dopiru.
Srce se priči, kao usamljene stijene na obali,
morskim talasima, snažno i gordo odupiru.
Ne čini li ti se da uzalud trošiš vrijeme
i tragaš za stoppama tebi dragog vezivanja?
Ja često i nehtijući bježim sama od sebe
i kao majka čedo, s nježnjošću pratim svoja izbivanja.
Ne čini li ti se da uzalud trošiš misli?
Misao tvoja ni jedna nije me vrijedna.
Ja sam kao vjetar razvigorac neuhvatljiva,
samo sam daljine i beskraja, kao vode, žedna.
Ne troši uzalud vrijeme, ni riječi,
neka te misao na mene nikad ne zaboli!
Pusti me da govorim sa svojim ćutanjem.
I riječ moja neka i dalje samo papir voli.
Nikad ne drži pijesak u stisnutoj šaci-
iscuriti neće, samo ako je raširen dlan.
I čekaj, jer možda jednom, i nada kad prođe
misao moja jedna, nenandano stigne u tvoj san.
------------------------------------------------------------------
Zato na jagodicu prsta utisni usana trag,
i pusti da ga vjetar razvigorac nosi.
Neka putuje mjesečevom zvjezdanom putanjom.
Znaj,zaustaviće se jutrom mekim u mojoj kosi.
Tu na pupoljak ruže u toplo ljetnje predvečerje,
spusti usne,nježno,kao da ljubiš dugo željeni san.
Sa pjesmom zrikavaca iz tek pokošene trave,
doputovaće bezbjedno jutrom i pasti na moj dlan.
Šareni listić uveli,nježno usnama dodirni,
neka ga nebom,na krilima nose lastavice.
Jesenjim jutrom,tik u sneno pradskozorje,
nježno kao suza,pašće na moje sneno lice.
U zimski suton,kad krenu da lete pahulje prve,
krišom na jednu spusti poljubac mek.
I ne brini,do mene lako naći ce put,
i jutrom hladnim biće mi utjeha i lijek.
I ljubi,otisni usana trag na san svaki.
Neka me poljjupci tvoji kroz sutone i zore traže
I ne govori,jer ljubav nije samo riječ,
I ćutanjem se nekad puno više kaže.
Šta Vi mislite o ovome?