U Muzeju Hercegovine u Trebinju predstavljena je knjiga Bilećanina Branka Aleksića “Miris škije” koju čine 53 kratke priče o životu u hercegovačkim selima.

Aleksić kaže da je riječ o pričama o ljubavi, ratu, vlasti, vjerovanju, praznovjerju, duhu, tradiciji, običaju, hercegovačkoj ženi, koje je prikupljao četiri godine, a koje na svojstven način daju doprinos razvoju kulturne baštine stare Hercegovine.

– Nastojao sam da na papir prenesem ono kako su mi stari kazivali. Pisao sam jezikom običnog hercegovačkog seljaka, domaćina, jezikom čobana i čobanice, đaka pješaka, šumara i harambaše – rekao je Aleksić.

On je istakao da je naslov “Miris škije” autentičan, jer je u periodu u koji su smještene priče ona mirisala po livadama kad je bila kosidba, po njivama, posnim dolovima, “kad nisu odmarala samo čeljad koja su radila nego i volovi i konji”.

– Tada su ispričane najljepše priče jer su se uz miris škije ljudi mirili, razgovarali. Neko kaže “zar ne miriše tamjan?”. Tamjan miriše, ali se uz njega ćuti, a uz škiju se priča – navodi Aleksić.

Škija /duvan/ je karakteristična za Hercegovinu, gdje ju je tamošnji seljak motao u svaki papir koji bi mu došao u ruke, pa tako nisu bile pošteđene ni novine, ni knjige, jer je to period kada nije bilo ćata, ni modernog papira.

– Ne znam ko je u tom vremenu motao u najkvalitetniji ćat, ali znam sigurno, i to sam zabilježio, ko je motao škiju u najskuplji ćat. To je hajdučki harambaša Stojan Kovačević koji ju je motao u papirinu na kojoj je pisalo 100 kruna kojim se tada mogao kupiti vo za oranje – kaže Aleksić.

Prema njegovim riječima, hercegovački seljak jednom rečenicom može da kaže više nego svi oni koji su se školovali na raznim fakultetima.

“Njegova rečenica znači više nego sva naša objašnjenja i kad su dva hercegovačka seljaka domaćina pričala, pričali su kratko i izuzetno su se razumjeli. U svakoj rečenici bilo je mnogo filozofije, jer koliko god bile škrte riječi znalo se na šta se misli i nije bilo nerazumijevanja”, pojašnjava Aleksić.

Promocija je održana na Aleksićev rođendan, pa je ovo veče posvetio svojoj majci koja je, kao i druge hercegovačke žene, tokom trudnoće radila najteže seoske poslove zajedno sa muškarcima.

– Porađale su se same, bez ičije pomoći. Zadnji dan radi, uveče se porodi sama bez doktora i babice. Iz revolta sam napisao posljednju rečenicu u jednoj priči koja kaže “U Gornjem selu se čula puška u znak dobrodošlice”, a tome prethodi da je jedna žena cijeli dan radila sa mužem, čak i u onom momentu kad se sagela, on ju je pitao što je stala. Istu noć se porodila, a on kao muškarac je opalio metak u vazduh – objašnjava Aleksić.

O knjizi su govorili Novica Telebak, Miodrag Hrnjez-Ljumo i Ratomir Mijanović, a u programu je učestvovao narodni guslar Vladan Perović.

Organizator promocije bio je Muzej Hercegovine.