Nevesinjska gimnazijalka Milica Radovanović osvojila je glavnu nagradu u Mrkonjić Gradu na 18. Međunarodnom konkursu ljubavne poezije „Pjesma nad pjesmama“ o temi „Bez ljubavi tvoje“.

Na konkurs se prijavilo 550 pjesnika iz 12 zemalja, koji su poslali 1.650 pjesama.

U kategoriji „mlade nade ljubavnog pjesništva“ žiri je Miličinu pjesmu „Bez ljubavi tvoje “ rangirao na prvo mjesto. Pjesma je objavljena u zborniku „Pjesnici koji dodiruju ljubav“.

Književna manifestacija „Ljubavne pjesme nad pjesmama“ održava se u Mrkonjić Gradu od 2002. godine u organizaciji Kluba umjetničkih duša. Ovu nagradu su do sada dobijali brojni književnici među kojima i Pero Zubac i Matija Bećković.

Ove godine nagrada u kategoriji „afirmisani pjesnici“ pripala je novosadskom književniku Milanu Nenadiću.

Milica Radovanović je ovih dana dobila još jedno vrijedno pjesničko priznanje. Na Međunarodnom festivalu poezije i priče „Trifun Dimić“ u Novom Sadu osvojila je drugu nagradu.

BEZ LJUBAVI TVOJE

I

Ti oduvijek si znao za pravu mjeru ljubavi,

onu crvenu liniju ograničenja.

A ja sam letjela u etarskom beskraju mašte,

zamišljenih snova i samo sebi važnih htijenja.

Ja sam sebe mjerila samo prema sebi,

ubijeđena da sve je moje dokle pogled dopire.

Bez brige hoće li čekanja zanavijek samo čekanja biti,

ni što je srce razumu stalo da se opire.

Na koži ostaše da stoje tragovi,

tamo gdje su me tvoje riječi milovale

i odrazi sopstvenih čežnja u tvojim očima

što su mi sumorne dane i noći grijale.

Sad kad opet si tu, nemoći moje uzmi,

ne daj da se krijem iza neizgovorenih riječi.

Neka nam nada bude snažnija a od sumnje

i spokoj srca od razuma preči.

U lelujavoj izmaglici, nadanja nek izblijede.

Drhtava toplina dodira neka nas grije,

neka nam se trenom isplate sva bivša čekanja,

jer mi smo jedne čarolije polovine dvije.

II

Zore su moje snovima obojene.

Sopstvenih želja struja me nosi,

kao sjeverac lišće, zamisli kovitlam,

djevojka sam sa zvjezdanom prašinom u kosi.

I više mi malo, i malo mi više,

pa se smiješim redu u sopstvenom neredu.

Sraman mi mali osmijeh na licu,

dok se snova niti u glavi mi predu.

Slatka su meni sva buduća iščekivanja,

kao bisere u nisku svoje misli redam.

Ja bojim snovima prede očima vidike,

a preko svoga ramena spokojno gledam.

A tebi podsvjest danima šapuće,

da ja samo vjetrenjače jurim,

živim u svom čardaku ni na nebu, ni na zemlji..

ja ne znam da se skrasim i ne žurim.

I ako ti jednom moje misli vjetrovi donesu

kroz beskrajno kretanje kroz prostor i dan.

Skrivenu od sebe samog istinu ćeš da naslutiš,

samo u sopstvenom snu ukrao si moj san.

III

O tebi misao htijela bih da stresem,

kao zemlja pod suncem, rani jutarnji mraz.

A ona, i ako na tren ode,

lako se vrati štipa mi razum srce i obraz.

Misao o tebi, mirne snove mi krade,

kao osvjetljenje zvjezdanog neba sjaj,

kao paučina oko mene mrežu isplete

i nikad ne znam gdje joj je početak, a gdje kraj.

Moja misao o tebi, kao rijeka, način nađe

da savada prepreku i nastavi dalje da teče.

Uzalud je drugom misli potiskujem,

ona opet dođe kao što dođu nova zora, dan i veče.

I ne znam kad sam je u srce upustila

i kako li je tako lako do njega našla put,

kad sam svoje oslonce uvijek u sebi pronalazila

i tjerala srce da čvrsto razum mi drži za skut.

Ali ovaj vječiti životni tok,

pun je tajna što se nikad ne doznaju.

Srce ima svoje tajne putanje,

što razum uopšte ne poznaju.