Predstavljamo vam životnu priču Bojana Ekmečića, mladog Prebilovčanina, koji je sa šest mjeseci morao da napusti svoju kolijevku. Sa porodicom se vratiorodnom ognjištu 12 godina na kasnije. Život je krenuo iz početka.

Majka me je iz Prebilovaca iznijela kada sam imao šest mjeseci.
Deset slova ime moga sela krase, baš onoliko koliko prsta cio život hrane. Sačuvali smo glavu i maštali da se jednog dana vratimo kući.
Lijepa je cijela Hercegovina, ali ognjište je za nas samo jedno – Prebilovci.
Kuća nije bila završena. Trebalo je vremena i rada da se dovede u pristojno stanje za život. Morali smo se potruditi i oko svakodnevnih, egzistencijalnih problema. Trebalo je počistiti njive i livade za košenje, nabaviti krave i posvetiti se svim seoskim poslovima. Za vrijednoga domaćina uvijek ima posla.
Mom ocu nije bilo lako. Trebalo je po drugi put za malo vremena početi život, ni iz čega.
Potpuno svjestan da mu je veoma teško, nisam navaljivao da me upiše u košarkaški klub. Boraveći u Ljubinju mnogo sam zavolio taj sport, ali sam znao da bi otac morao da me svaki put vozi na treninge, i mada znam da bi mi i tu želju ispunio, nisam htio da mu oduzimam vrijeme.
Sa dvanaest godina moje obaveze i odgovornosti su se promjenile. Pomagao sam u svemu u čemu sam mogao. Poslije nastave nisam imao vremena za druženje sa vršnjacima, nego sam žurio kući da što prije zamjenim majku i sestre u domaćinskim poslovima.
Od svih seoskih poslova najviše me je ispunjavalo košenje sijena: miris pokošene trave, slaganje stogova…

Nekada nisam ni stizao da razmišljam o školi. Stisnuo bih knjigu u šake, pogotovo pred kraj školske godine, a onda bi došlo toplo ljeto.
Zbog velikih vrućina posao bi se morao završiti do podne, a onda se moglo uživati na kupanju u jezeru Škrki. Nekada bih tu provodio radosne trenutke, nekada bih tu plakao, nekada ostajao i izmoren i gladan, ali nikad me nije napustio osjećaj sreće i svjest da smo svoji na svome.

Radoznalo sam slušao očeve priče koje bi on pričao kada bi neko svratio u goste. Pričao je kako je 1999. godine, kada je prvi put došao, imao šta da vidi.
Porušene, oronule kuće, a na njima lastavice koje stoje i opominju, da nam se korijen ne može lako uništiti. Vidio je otac tada paljevinu i potpuno izgorio prebilovački atar, gole livade i brda. Ni ptica nije mogla naći zelenu granu da sleti.

Nikada neću zaboraviti poruku našeg vladike Grigorija koju je izgovorio na liturgiji: „Obnovićemo ovaj hram! Kao što vidite krunu na mojoj glavi, tako ćete ovdje vidjeti hram. Biće to čudesan,divan hram.“

Tata nije imao puno slobodnog vremena za priču. Posao je pritiskao. Neke stvari mi nije htio ni pričati smatrajući da sam dijete. Mene bi radoznalost vukla, pa bih pitao baku. Ona je znala da lijepo objasni događaje, kao i rodbinske veze. Pričala je o životu sela: gdje se čuvala stoka, o bunaru u Bregavi, o kuku, o Kojinom orlu na koga bi otac stavio zvono i raznim poslovima. Sjećala se kako je tatu rodila nedugo nakon što je odnekud kući donijela „breme“ drva.
A kad bih je priupitao šta je djed pričao o djeci koju su mu ubili, baka bi zašutila.
Smjenjuju se godišnja doba, ali ljetni dani, iako najduži, najbrže su prolazili.
Dugo čekani dan je u avgustu. Parastos. Služba u selu, odjekuje sveštenikov ozbiljan glas. Narod se skupio naokolo, tražeći hladovinu pod rijetkim stablima. Pale se svijeće. Čini mi se da Božija služba nigdje tako ne prija kao na ovom velikom i strašnom mjestu.
Nestrpljivo sam čekao taj dan svake godine i razmišljao o nevino postradalim precima. Tog dana skupio bi se veliki narod. Dođe rodbina, prijatelji, ljudi koji imaju želju da obnove svoje kuće, a svaki avgust donese nove poklonike i poštovaoce nevino postradale prebilovačke djece. I od njih se čuje da bi voljeli živjeti ovdje.

Narednih dana ostaje samo isplakani vosak svijeća.
Velike riječi opominju i daju veliku snagu. Nikada neću zaboraviti, poslije jedne liturgije izgovorene riječi našeg vladike Grigorija: „Obnovit ćemo ovaj hram! Kao što vidite krunu na mojoj glavi, tako ćete ovdje vidjeti hram na ovome mjestu. Biće to čudesan divan hram.“
Neki su rekli da toga neće biti, ali ja sam u vladikinim riječima osjetio sigurnost. Iako je mnogima djelovalo nemoguće, duboko u sebi znao sam da će se hram obnoviti.

Dolazio sam često na mjesto hrama i molio se svim našim Svecima. U svakoj molitvi priželjkivao obnovu.
Jednog dana stigao je projekat za izgradnju hrama. Uprkos tome, i dalje su mnogi tvrdili da ništa neće biti. Potom se pojavio i geometar koji je odredio tačke budućeg hrama. Počeli su i radovi: trebalo je očistiti temelje stare crkve, pretraživati i sakupljati smrvljene mučeničke kosti, koje su bile minirane avionskim bombama.

Uz Božiju pomoć, počela je gradnja hrama, izlijevanje armirane temeljne ploče.
Vidjelo se da će hram biti veliki. Prva faza je prošla. Stigla je jesen, pa i zima, vreme je prolazilo.
Nestalo je novca, i neki ljudi koji su se zalagali za ovo selo i hram, postavili su pitanje da li će ostati pusto gradilište.
Stigao je i Vaskrs. Sjetio sam se riječi vladike Atanasija kada su donijeli mošti svetitelja u Tvrdoš i kada je govorio pred kivotom – „Šta da ti kažem, brate, opet isti neprijatelj, samo sa većom kivnošću zločinca, došao da sravni porušene Prebilovce“.

Svjeće su treptale kao zvijezde na nebu.  U mislima mi se rodila želja da bih, u slučaju da imam toliko novca, sve uložio da se sazida hram i da u njegovom okrilju počivam kada dođe moje vrijeme.Molio sam se i da se veći i dostojniji od mene mole za ovaj hram.“

Na Vaskrs padao je sumrak. Otišao sam do temelja hrama. Upalio sam dva bunta po trideset tri svijeće i rasporedio tamo gdje su bili predviđeni zidovi hrama. Dok su svijeće gorjele, pao je mrak. Svjeće su treptale kao zvijezde na nebu. Osjetio sam neopisivu silu i osjećaj da noge lebde iznad zemlje. Pomolio sam se od sveg srca. Znao sam da se hram ne može graditi bez volje dobrih ljudi koji mogu da pomognu. U mislima sam izgovarao da imam toliko novca, dao bih da se sazida hram, i da u njegovoj blizini, kada dođe moje vrijeme, počivam. Molio sam se i da se veći i dostojniji od mene mole za ovaj hram. Svijeće su dogorjele, i bio je mrkli mrak. Put do kuće me je vodio sjajem koje su oči prikupile.
Dani su se nizali.

Vaskrsnuti u slavi po volji Gospodnjoj, odlukom Srpske pravoslavne crkve, obični skromni ljudi, naši preci, koji su stradali zbog svoje vjere, uzvisili su se među Svete. Sveti Novomučenici Prebilovački i Donjohercegovački živjeće i pominjaće se u vjekove. Vile će se grabiti da im vjence dostojne sapletu.
Stigao je praznik Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog. Slava mu i milost!
Tog dana je stigao materijal za nastavak gradnje hrama. Pored neopisive radosti svih Prebilovčana, tog dana nam je javljeno da je praznik Svetih Ćirila i Metodija određen kao dan kršetnja mojih mlađih sestara.
Gradnja hrama je, Bogu hvala, išla brzim tempom. Svako se divio kako je za kratko vrijeme urađeno toliko posla.
Opet je došao avgust. Služena je prva liturgija našim mučenicima, a naš vladika Grigorije se prisjetio: „Jesam li vam rekao da kao što gledate krunu moju, gledaćete svoj hram!“
Hram izaziva divljenje. Zove nas da se sabiramo, ali zove i svoju djecu rasutu po svijetu da se vrate na svoje ognjište, tamo gdje ih sunce najtoplije grije.
Sa novom radošću čekamo i ovaj avgust.
Prebilovci i prebilovački hram su vaskrsli, vaistinu Bog postoji.

 Bojan Ekmečić