Reče ona meni i tom dugo spremanom srdžbom potvrdi svoju ljutnju koja ju je podrijevala tih 2-3 mjeseca. Toliko je valjda proteklo od tog njenog upućenog telefonskog poziva na koji joj nisam odgovorio. Jednog, jedinog, običnog poziva koji je bio razlog te i takve javne predstave…

Znala je da će me kad-tad sresti, nije joj bila žurba da se u međuvremenu “brže” ljuti nekim od elektronskih puteva. Ranije smo se i češće gledali, sada se to, nažalost, svodi na svega par puta godišnje ili u rodnom gradu ili na, sada već tradicionalnom, zemljačkom okupljanju. Rekoh nažalost, jer mi je ta osoba i bila i ostala draga i svojom životnom borbom – svakako vrijedna pažnje. U svemu ovome najmanje je bitno ko je ona i na koga se naljutila, mnogo je bitnije zašto se naljutila i da li je imala opravdanog razloga za to. Poenta cijele priče je u tome koliko mi danas, pri toj svojoj ljutnji, uopšte imamo obzira i koliko značaja pridajemo mogućim okolnostima, situacijama i vremenu u kojima se nalazi ili se u tom trenutku može naći ona druga, “ljućena” strana.

U ovom slučaju ja, nekom drugom, sutra, ista ona, prekosutra ti ili neko tvoj… Jer, lako se i brzo danas naljutiti, to nije nikakva mudrost. Mudrost je zadržati se na povodu, namjeri, smjelosti, hrabrosti, opravdanosti i svrsishidnosti te ljutnje… Da li je pravi razlog taj jedan, jedini neodgovoren poziv, osiromašen za “ne daj Bože” neki ponovni ili jednu najprostiju sms poruku? Da li je on vrijedan takvog “javnog” nastupa, zahlađivanja odnosa i eventualne promjene steknutog mišljenja o nekoj osobi. Ja mislim da nije pa neka misli ko god šta hoće drugo. Alal i prethodno steknutom mišljenju da se od zlata u najkvalitetnije paperje pretvorilo!

Izvor fotografije: gimnazijank.com

Ne mogu i ne želim da lažem, u tim bezrazložno neprijatnim trenucima njenog “ljutila”, ja sam se kroz maglu prisjetio da se taj poziv zaista “negdje” desio. Kada tačno i šta me je u tom trenutku spriječilo da se javim, to i ne želim da se prisjećam jer bi se svelo na nemoguću misiju koja inače sve više prijeti većini mojih dolaznih poziva. Naročito onih “privatnih” u toku radnog dana koji aktivno zna da traje i po 15 časova… Pored činjenice da u periodu moje trenutne nedostupnosti na telefon to nikad ne bude samo jedan propušten poziv, nego uvijek – više njih. Pa treba naći života i vremena odmah odgovoriti na sve njih.

Nemalo iznenađen, par trenutaka kasnije, “mlatarajući mozgom” u svrhu saznanja kada se taj poziv zaista desio i šta me je spriječilo da se javim, preletio sam mislima preko ta 3 mjeseca… I shvativši šta mi se sve izdešavalo u tom “pozivnom periodu”, jeza me je uhvatila. Toliko toga mi se ozbiljnog, voljnog i nevoljnog izdešavalo u tom periodu da bi 5 blogova bilo malo da to opišem. A sve i da nije, možda sam u vrijeme tog poziva bio na jednom od brojnih svakodnevnih sastanaka (od kojih ‘ljeba jedem) nakon kojih nekad ne znaš ni kako se zoveš i prezivaš, možda na službenom putu, možda u dalekoj Americi sa vremenskom razlikom od -9h, a možda sam samo bio premoren, nervozan i neraspoložen. Nakon svih tih “možda”, to što sam kasnije zaboravio odgovoriti na poziv, to se valjda živu čovjeku danas dešava. Što nikako ne mora da znači da tu osobu nešto manje vrijednujem ili cijenim. A sigurno znate i za onu situaciju kad čovjek sam sebi kaže: “Evo sad ću, samo da ovo završim .” Pa nikad. Mnogo toga danas utiče na sveopšte stanje momentalne dostupnosti nekome ili nečemu. A naknadne zaboravnosti na mnogo toga.

Izvor fotografije: vrsnjackitim.wordpress.com

U svemu tome, samo se pitam kako se ta moja prijateljica nije zaigrala malo sa gospođicom tolerancijom u sebi pa se zabrinula da li sam dobro, ako se već nisam javio na taj jedan poziv? Kako nije ponovila poziv malo kasnije ili bar poruku poslala ako je nešto bilo toliko hitno i bitno, a vrijedno tolike halabuke. Nije slobodno, ali je zato na prvi pogled zakoketirala sa gospođom ljutnjom i udarila po meni. Tj. najviše po sebi, što se mene tiče.

No, u cijeloj ovoj priči zaista nije poenta ko, šta i na koga, nego zbog čega? Ne treba me to niko ni pitati, niti ću to reći. Bitnije od svega je taj moj generalni strah i strijepnja za današnje shvatanje i količinsku primjenu pojma tolerancije na naše međuljudske odnose. Danas, kada mi se čini da nam svima nikad potrebnija bila nije, nje sve manje ima. Sve se više ljutimo i zamjeramo jedni drugima. I to nikad lakše i brže kao da je neko takmičenje u netoleranciji u pitanju.

Ubijeđen sam da je to stvar koja se lako uči. Da je navika koja se brzo stiče. Da se prenosi sa jednih na druge… Ako sam ja danas ispao tolerantan prema tebi, pa valjda ćeš se ti sjetiti toga i sutra ćeš biti tolerantan ili bar tolerantniji prema meni, bez obzira koja to situacija bila. Svi mi po tom pitanju možemo i više i bolje, samo ako hoćemo i želimo. Potrudimo se malo, svi ponaosob, nama će prvima biti lakši život zbog toga. Neka nešto krene i od nas samih, ne moramo za sve da čekamo druge da od njih nešto lijepo krene. Lijepo se lijepim vraća!

Božo Boban Vukoje