Lep dan za umiranje

Ovaj  pozajmljeni podnaslov, naziv je romana Mome Kapora. Pisan u vrijeme  bombardovanja   krnje Jugoslaviej od strane NATO-a.Ovom slikaru naših prilika i neprilika, iliti piscu naših ljepota i mana,što bi on kazao ,  život koji se u krug vrti, vratio se, djetinjstvom iz Sarajeva u Beogradu, i to nakon  decenija, bombardovanjima, od kojih su mu za jedno pričali, kako je ostao živ, žrtvovanjem majke, koja ga je tijelom zaklonila, i ovog drugog kojem je  on uz stotine hiljada beograđana  noćima uz  vino i vjernog psa, prkosio  bombarderima.

Nekako  s početka ovog vijeka, bio sam u prilici da pisca i satiričara, mog ispisnika Milana Duga Krivokapića u Nikšiću, posjetim u bolnici, gdje je od problema s  jetrom (pratećom novinarskom bolešću), ležao s priključenom infuzijom.Sudario sam se na vratima sa drugovima mu iz Društva „Zahumlje“, koji su  niz hodnik sa smijehom pobjegli, kazavši mi da su mu donijeli poklon.Taj poklon je bio  toliko  zabavan , da je  Dugo poskidao prikopčana crijeva  sa ruku i očajno mi pokazao „nikšićki poklon”,  dok se sa dušom dijelio. Bila je to Momova knjiga “Lijep dan za umiranje”.Bijesno me je  usput podsjetio da mu je Momo Kapor, prisvojio  i aforizam: Zaustavite zemlju, hoću da izađem.

U martu, ove godine , tačnije 13. kada je Korona, uz dva raspjevana i nedužna programa na Radio Koroni Trebinje, zakucala  na granice Republike Srpske i Trebinjske kapije, pozvao me doktor Urgentne medicine, pisac  i u jednom času i VD Dekan Akademije likove umjetnosti  u Trebinju , Dragan R. Kovač, da mi pokloni  tek odštampani roman “ Ispovijest doktora Runda”.To sam sa radošću dočekao, jer sam bio u prilici, da na moju sreću, pratim samo književni, a ne i profesionalni opus  ovog uglednog ljekara.

Kao i Momo Kapor i dr Dragan R. Kovač je  ukorijenjen u Hercegovini, pobliže Istočnoj,i na  mirisu baruta, stradanja i ratova, uz odgovoran profesionalni rad, dušom je, uz zadnji rat, progovorio kroz književno stvaralaštvo.To su romani Dnevnik nesna, Pismo papi,Pogaženi testament i Ispovjest doktora Runda (koji još na štampu miriše), tri zbirke pripovjedaka:Izložba kliničkih slika, Epitaf i Prepisane priče. Kao i dvije drame.Koautor je i dva univerzitetska udžbenika za studente Likovne akademije:Anatomsko crtanje I i II.

Uz pozdrav “laktanjem”,koje će,izgleda, ovaj vijek obilježiti kao zakonom prpisan pozdrav, sa knjigom pod rukom, maskom na licu i rukavicama na rukama uputio sam se u propisani kućni pritvor,Bogu na istinu, za moje  i dobro drugih.Sjećajući se da je ovaj  isti doktor Dragan jednog velikog trebinjca,Luku Ćelovića,  vratio iz zaborava  stonom Beogradu,primio sam to kao neki dobar znak za  vrijeme koje se nad zemljom nadnijelo.Poželio sam mu sreću u sada i po njega i druge ljekare opasnom vremenu koje ga čeka, i obećao da ću kao Kinezi, aplaudirati za podršku sa balkona, kad narod to uvede, znajući da će uvesti.

Knjiga Pogaženi testament, mi se nekako slikovito vraćala u glavu, kao i njeno veličanstveno predstavljanje u Rektoratu Beogradskog univerziteta, u sali prepunoj doktora nauka, bivših i aktuelnih rektora i prorektora, akademika, naučnika, književnika, velikih i malih ljudi, sa besjedama i pričama, koje regionalna  Herceg Televizija, jedina  snimi i zabilježi za vječnost, uz podršku  Prof. dr Miljana Sforcana.Iskrene riječi na čelu sa predsjenikom Akademije nauka Srbije Vladimirom  Kostićem, i izgubljena pa otkupljena  slika Luke Ćelovića, koja je  sve to posmatrala sa pročelja,bili su ram za zasluženi nezaborav ovom srpskom velikanu i najvećem dobrotvoru Beogradskog univerziteta.Trebinjac  Dragan R. Kovač, Luku Ćelovića Trebinjca, vratio je na zasluženi pijedastal  Beogradu.On je to učinio , kao i  Jovan Dučić, koji je Hercegovini vratio slavnog Savu Vladisavića, Gačanina, koji je osnovao KGB, razgraničio Kinu i Rusiju i nikada svoje porijeklo nije zaboravio.Sava je izbacio  nadimak Raguzinski, ljut na Dubrovčane koji mu ne odobriše da u tom gradu sazida pravoslavnu bogomolju,a Luka je preminuo sa nadimkom Trebinjski,da uvijek poručuje gdje mu je korijen, ostavljajući u zalog Beogradskom univerzitetu imovinu vredniju od Nobelove zaostavštine.Trebinje je jednoj ulici dalo ime po Luki, a Dragan R. Kovač mu je iskovao spomenik u svojoj knjizi. Srbija ga zato i nagradi Zlatnom značkom Kulturno-prosvetne zajednice Srbije za 2018. godinu.

Uz strah od Korone, za koji su nas televizije i internet pripremili, poraznim podacima i slikovitim prilozima mučnim umiranjem  u izvještajima iz Kine, dovršio sam na brzinu započeto  čitanje romana “Glasovi u vetru”, Grozdane Olujić, za koju je 2009. godine dobila  prestižnu književnu NIN-ovu nagradu.Uzeo sam i ovaj novi roman dr Drgana R. Kovača i susreo se, kao kod Olujićke, sa još jednom pričom o srpskoj građanskoj porodici.Bilo je to toliko slikovita i ubjedljiva i potresna ispovijest o porodici Danila Arackog, slučajno ili ne iz ljekarske porodice, ali sa jevrejskim korijenima i sudbinama ,  da sam se s pravom zapitao u šta se to u „ Ispovijesti doktora Runda”  upušta uvaženi doktor Kovač.Posveta na početku sinovima Danilu i Marku osokolilila me je, jer na ovom našem kršu smo naučili, da sve što djeci ostavljamo mora biti čestito, čisto i dobro.

Slutio sam Trebinje i Hercegovinu, srpsku priču, a dočekao me Pelješac i potresna storija koju ovaj, sad mogu slobodno kazati dobar pisac vodi kroz tri vijeka.Držeći radnju romana u jasnom fokusu za čitaoca, Dragan R. Kovač je u ovom dokumentarnom i na istini zasnovanom romanu zasjekao u našoj književnosti priču o  zapretanim sudbinama Srba koji su gradili,prosvećivali i branili tada tuđe zemlje i svoja imanja, pa onda njihove i zajedničke, da bi danas opet ostale tuđe i na žalost bez njih.U malom gledano, Dubrovnik je osnova i slika svih tih lomova kroz  tri i više vjekova.Od Pilipende, Sime Matavulja,nije se u srpskoj  književnosti još puno pisaca bavilo unijaćenjem i rasrbljavanjem Srba na ovim našim prostorima.Čast istoričarima, koji su tu i tamo, stidno i rizično u prošlom vijeku, koliko su smjeli i mogli, govorili o zločinima ciframa i grozotama.Dežulevići iz Janjine na Pelješcu s ponosom su se deklarisali kao Srbi katolici, ponosni na svoje porijeklo i korije.

Od proročanstva Franja Asiškog iz 1220 godine, da će Dubrovnik propasti kao Država, kad u njega usele pravoslavci,oni su postali jeres i trn u oku katolicima.Zato je ovaj roman istinita i istorijska pripovijed o Srbima koji su gradili, branili i čuvali Dubrovačku Republiku, malobrojni ali veliki.I danas potomci kneževske kuće Vojinović čuvaju ključeve grada Dubrovnika, zastavu i grb ove Republike.Spisak srpskih dubrovčana je dug i časan a čine ga: Ivan Gundulić, knez Medo  Pucić (ima šetalište),Valtazar Bogišić (koji  ima spomenik, ulicu i park),Matija Ban, Ivo konte Vojinović,Lujo konte Vojinović,Milan Rešetar, Antun Fabis,Ruđer Bošković i brojni drugi znameniti Srbi iz Dubrovnika.Nepobitna činjenica je da su katolici, srbo katolici i Srbi vjekovima živjeli u slozi.U slozi i ljubavi živjele su i tri vjere u Mostaru, gdje priča o porodici Rundo počinje sa brigom o malom petnaestogodišnjem  Ristu Rundu koji se odlučio da momčenje potvrdi skokom sa Starog mosta na Neretvi,i to na dan otvaranja onog drugog posvećenom caru Franju Josifu na rođendan mu, 18. Avgusta 1882.  a  na brigu Alaksi Šantiću.Kao na tigrovoj koži, u romanu se smjenjuju države i gradovi, istorijski lomovi i pripovijst o porodici iz naslova romana.Od te 1882. Godine,kojom počinje priča o ovoj porodici, a i našim sudbinama, uspjesima, padovima i uzdizanjima, do 1982. Kada se dr.Mihailo Petrov Rundo, na plaži u Neumu na poziv brata mu Jovana rukovao, sa sinom i kćerkom,školskim drugovima iz trebinjske Gimnazije,djecom  Đorđa Stričića,ustaše koji je „pomogao“ u vješanju  njegovog oca  dr.Petra Runda.Ovo rukovanje je ostalo  bez i jedna izgovoreene riječi, i sa jedne i sa druge strane.

Roman je bogat i intrigantan.Slojevit istorijskim ličnostima i događajima.Trebinje, danas zasigurno jedan od najljepših gradova bivše Jugoslavije, ušlo jeu priču sa ljudima koji se često pominju, kao doktor Levi, uz mnoge istorijske ličnosti , pa ovaj roman nikog neće ostaviti ravnodušnim.Trebinjski  platani i danas su izlog ovog mediteranskog, sunčanog i kamenog cvijeta,a Risto, glavni junak je  nakon jutra kada je davno na njima osvanula njegova osmrtnica,  doživio da iz knjige gvirne na današnju mladež i svijet sa Duletovog  štanda za prodaju knjiga, pod njima.Njegov život, i život njegovih potomaka bio je  težak, lijep i bogat.Rukovao se i družio sa velikanima.Od Mostara, Sarajeva, Beograda, Beča, Dubrovnika, Kotora,Cetinja, Podgorice do Trebinja u kojem je skončao  bogat život. On se zbog bolesti ubio, a sina mu Petra, ljekara, ustaše koji su u drugom ratu Trebinjem  vladale i žarile objesiše u zatvorskoj ćeliji.U ovoj samoizolaciji, koja nam evo opet prijeti,nekako su mi do ruku dolazile  knjige, i to nova izdanja Književne zajednice „Jovan Dučić“ Trebinje, pa sam kao novinar dužan da napomenem,  da je filter izdavačke djelatnosti ova zajednice dignut na zavidan nivo.Roman doktora Dragana R. Kovača treba svakako pročitati, jer se iz njega mogu nazreti brojne zamke prošlih a i skorašnjih stradanja, koje nam  danas donose vjetrovi iz Regiona i svijeta uz buđenje fašizma i napade na Pravoslavlje.