Maj 1995.

Sidran  je nakon što ga nisu primili u službu neprijatelja nastavio život sarajevskog pjesnika. Kada bi preskočio jedan ponedeljak da ne pije, osjećao se kao Titovi partizani koji pobjeđuju šestu i sedmu neprijateljsku ofanzivu zajedno. Zagledao je upitno prijatelje i poznanike, ali oni nisu mogli da mu u poslu povećala pomognu. Širio je oči dok je u ustima zadržavao votku. Prijatelji su ga shvatali, ali su nemoćno slijegali ramenima.

Krajem sedamdesetih sreo sam Sidrana u bifeu Televizije Sarajevo. Prepoznao sam isti pogled. Rekao mi je:

– Ti nemoj da ideš kod nekog drugog da ti piše scenarije. Ja sam u tom poslu najbolji!

Imao je bradu kao jedan violinista na Gorici. Iza te neprijatne maske, ipak, otkrio sam uzdrhtalog čovjeka. Pričao je događaje iz svog golubarnika na Vratniku. Jednog dana neka seljančica je stigla u taj golubarnik. Kasnije su je silovali svi iz ulice. Tako je Šintor, razbojnik iz kraja, ovu nesrećnicu pripremio za  italijansku štraftu. Mladi Sidran se u tu žensku zaljubio i stvar se iskomplikovala. Rekao sam mu da je to jedna epizoda, a da je film kao kad se gradi kuća ili čitava zgrada. Tu su potrebni temelji, spratovi, hodnici, prozori, krovovi.

S mukom je ispisao priču Sjećaš li se Doli Bel. Od te zanimljive priče napisao sam tehnički scenarij. Svaka riječ koju sam ja dodao na Sidranovih četrdesetak stranica za njega je bila uvreda. Posebno mu je smetalo uplitanje lika oca iz priče Otac je kuća koja se ruši. To ga je podsjećalo na neprijatnosti kroz koje je prolazio niz godina. On je pravljenje filmova zamišljao kao olakšanje, a nikako kao produbljivanje problema. Kada je otkrio da sam marksizmu suprotstavio hipnozu u tekstu, bio je spreman da zaboravi filmsku karijeru. Pozvao me u svoj stan na prijateljsko ubjeđivanje. Tu su se zatekli pjesnici Marko Vesović i Ivan Kordić. To su oni sarajevski umjetnici koji su bili poznatiji po tome što mogu svako jutro osvanuti vezani za kravate, viseći na radijatorima u primaćoj sobi, nego po umjetničkim rezultatima. Ne zbog nasljedne sklonosti ka samoubistvu, nego zbog toga što su i daktilografi po preduzećima pisali bolje od njih. Oni su mi naširoko objašnjavali zašto je ovo što sam ja napisao loše za film. Bili su toliko uvjerljivi da sam im skoro povjerovao. Jedino što nisam znao zašto nisu sebi pomogli i napisali nešto po čemu bi bili upamćeni. Klimao sam glavom odobravajući primjedbe ovih tipova. Otišao sam i ništa ih nisam poslušao. Napravio sam Doli Bel po vlastitoj mjeri.

Film je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali: „Djevojke u ljetnjim haljinama volim“. Svuda se širilo zarazno osjećanje slobode. Goran Bregović je već imao iza sebe novotalasnu ploču. U želji da živi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izražavao gađenje prema stogodišnjacima. Pojava Zabranjenog pušenja i Elvisa Kurtovića bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost omogućila je nasljednicima Travničke hronike i Na Drini ćuprije da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, ćevabdžije uživali su gledajući Nadrealiste. Nisu ni sanjali kako, zapravo, gledaju sebe.

Sidran je sve češće odlazio u kafanu „Park“. Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U međuvremenu, postao je filmski i televizijski pisac. Drama Jegulje putuju u Sargasko more emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen režiser Slobodan Praljak iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srušio stari most u Mostaru.

Za vrijeme snimanja Doli Bel Sidran se nije pojavljivao. Uvrijeđen što se film snimao samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uživio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom Venu poručio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku između pjesničke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noći propijene kod „Sameka“, bauljao je Sidran  Bistrikom tražeći filmsku ekipu Doli Bel. Nabasao je na bistrički most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog čovjeka koji visi na mostu i nešto nerazumljivo urla. Čovjek je bio kostimiran u odjeću iz vremena Otomanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u „Park“ kafanu… 

Prijateljima zatečenim u kafani već tada je pričao da sam ja u zlodjelima nadmašio Ajhmana i vikao:

– Upropastio mi je autobiografiju! – tako je Sidran zvao Doli Bel.

Kada mu je neki televizijski rasvjetljivač koji je u „Park“ kafani razbijao mamurluk rekao:

– Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame Ćilim režisera Ace Jevđevića!

On je samo odmahnuo glavom  i dodao:

– Ništa mi ne govorite, znam ja dobro ko je on!

(nastaviće se…)

Emir Kusturica