Nije mi drugo trebalo da upoznam sve džepove grada u kojem prema Andriću sviću najsvjetlija jutra, najljepša koja su ga budila. I da shvatim šta je Šantića toliko vuklo Neretvi i vrelom kamenu pored svih blagodeti koje je njegova imućna porodica uživala. Iako smatram da sam dobro upućen u dešavanja, ipak su me okolnosti koje sam 2009. zatekao u Mostaru pomalo ugruvale i usporile. Ali ne zadugo jer sam svakodnevno gledao kako ljudi žive u trenutnim okolnostima i prilagođavaju se... Jer život se dešava bez obzira na sve.

Dobro primljen u sredini za koju kažu da teško prihvata „došlje“, nisam se bavio prošlim vremenom već svojim poslom. Ali prošlo vrijeme je dolazilo samo, svakodnevno. Shvatih da je krug toliko začaran da su arhitekti namijerno „zaboravili“ ucrtati vrata, od Benjamina Kalaja, preko Hansa Košnika pa do Petriča... U takvim okolnostima možete biti mazohista ili hedonista. Izabrao sam ovo drugo pa sam kockice za svoj društveni mozaik tražio po vinogradima, vinskim podrumima i restoranima, od Sretnica do Trebižata i dalje redom.. U sve te hedonističke seanse me je usmjeravao i u njima junački pratio poznanik, čovjek koji mi je danas iskreni prijatelj, Hrvat kojeg je snažno zakačila jedna od prvih JNA granata u Mostaru.

I redovno, kad je naljepše nađe se uvijek neki pametnjaković sa pitanjem „Ko nas zavadi“ i „Šta nam je ovo trebalo“? Ne znam odgovor ni na jedno od postavljenih pitanja ali pitanja nadolaze u bujicama. I sva su bolna balkanska. U Banjaluci me pitaju „Kako možeš biti tako naivan i voditi porodicu i djecu u Mostar, uopšte razmišljati o tome“ i „Otkud to da si baš ti tamo dekan na fakultetu, zar ne vidiš da te koriste da bi se naplatili kod stranaca“. Nakov sve te bujice pitanja koja su u svojoj suštini jasni odgovori i još jasnije teoreme čovjek počne analizirati svoje poteze i zapita se ko je lud. Tada sam zbunjen, nakon takvih analiza. Ali studenti su uvijek bili ti koji su me vraćali u žrvanj, mladi ljudi koje su intresovale konkretne vještine. I prije svega ih je interesovao Život. Generacije koje su rat gledale u TV kalendaru.

Jednostavnije je hodati kad je smisao Život a ne linija ili crta. Trudeći se da sve zaključke izvodim na osnovu informacija i realnih činjenica shvatam da je problema najviše tamo gdje nema istine i gdje nedostaje vjere u sebe. Tu po logici stvari ne može biti ni snage za Život. Nedostatak snage je jednostavno uočiti kod čovjeka i ne treba detaljna opservacija. Taj nedostatak čovjek sam otkriva. Imao sm priliku mnogima u Hercegovini povratiti snagu i pomoći u Životu sa različitih pozicija. Snaga je trebala svima brz obzira da li hodaju duž linije ili crte. Hodaju Životom. A Život se već dešava, naravno. Trpi mnogo ali traje. Teške teme usporavaju Život i čine ga težim, u dolini Neretve naročito. Teme koje se jednostavno otvaraju i nemoguće ih je zatvoriti. Ko može i na koji način zatvoriti temu Pomirenje? Vrlo uska i precizna tema, ali nemoguća za opšteprihvaćen odgovor. Dok je Život mnogo kompleksnije pitanje ali istovremeno zahvalnije za provođenje jer ne čeka dogovore i intervencije. Voda uvijek sama pokupi mulj koji je ostao od ranijih bujica. Istina, treba vremena, ali tako se desi. Život se dešava tiho i polako, ali ima snagu bujice.

Djeca nam rastu polako, nestrpljivi smo čekajući da porastu i osamostale se. Kada to dočekamo, shvatimo da smo ih izgubili jer idu svojim putem i za svojom srećom. Idealno je kada nečija sreća ne ometa drugog da traži svoju sreću. I to je formula, Život kao okolnost sreće i istine. Jer nema sreće bez istine, nema Života. Šta drugo ostaje ako ne postoji vjera. Postao sam dokon u svom sklapanju mozaika pa sam brojao ljude pojedinačno, one za koje znam da mrze i ljude za koje znam da vjeruju i ljube Život. Ove prve sam izbrojao za nekoliko sati i još povremeno nekoga dopišem u glavi, ali ove druge brojim svakodnevno dok mi se dešava Život. Umorim se od brojanja ali mi oči djece daju snagu da brojim dalje da grlim dalje. I da uvijek imam dobru Blatinu i dobar Vranac pri ruci kada nekog „prebrojim“... Da se od brojanja odmorim i zalijem težak rad- Život. Nikad sam ne pijem vino, u Hercegovini se Život o tome brine. U vinu je istina. Vjerujem u Život. Živim;

dr.sc. Saša Čekrlija