Pišem po sjećanju a želja mi je da makar dijelić onoga što sam lično doživio ostane zapisano. Kao mlad i prilično neiskusan novinar te 1998. godine, u jednom rogatičkom selu na putu ka Borikama, pravio sam reportažni zapis o jednoj seljanki, po godinama tada već baki. Zvala se Desanka Rebić. Kažem zvala jer sam čuo da je već odavno pokojna. Ime ove mučenice poznato je svima koji su čitali knjige Momira Krsmanovića. Postoji i slika na kojoj Desanka stoji pored legende rogatičkog kraja tokom Drugog svjetskog rata Radomira Neškovića, s njegove lijeve strane.

Da nastavim, bio sam zatečen kada sam ušao u njenu kuću. Prešavši visoki prag trošne kuće, snimatelj i ja zatekli smo ženu kako na koljenima obavlja kućanske poslove. Bio sam zatečen, zašto se žena po kući kreće na koljenima? Dočekala nas je u tom položaju, napravila kafu na starom šporetu, poslužila nas i započela svoju priču, tužnu i dirljivu, na koljenima.

UDBA, poslijeratna komunistička vlast uhapsila je Desanku Rebić, najvjerovatnije već tokom 1946. godine. Odveli su je u Centralni zatvor u Sarajevu i tukli po tabanima, hej po tabanima. Takvo mučenje mogli su da smisle samo komunisti. Batinali su Udbaši i uništavali mladi život samo zato što je Desanka Rebić pomagala svoje rođake, komšije što je bila uz srpske rodoljube, četnike Radomira Neškovića. Gledam pitomo, staračko lice Desankino dok priča o golgoti u komunističkim kazamatima, pokušavam da odgonetnem odakle joj snaga da izdrži muke. Sjećam se da iako je svo vrijeme na koljenima nešto uzvišeno izbija iz te žene.

Preživjela je Desanka sve, zatvor, mučenja i batine i na koljenima dočekala duboku starost i meni pripovjedala tragičnu životnu priču. Skoro 30-minutni reportažni zapis o Desanki Rebić emitovao sam na TV Kanal S na Palama te 1998-me. Sebi ne mogu da oprostim što ga ne sačuvah jer bi sada imali priliku da u detalje saznate kao je Desanka Rebić, prava srpska heroina, kao u najboljim akcionim filmovima izbjegavala UDBI-ne zamke i nabavljala nepophodan sanitetski materijal, hranu i druge potrepštine za pripadnike JVuO tačnije četnike koji su se potkraj i poslije Drugog svjetskog rata skrivali na planinama Sjemeć, Romanija, Devetak. Opet prema sjećanju prenosim njeno kazivanje o tim opasnim danima jer UDBA sumnjala u sve i svakoga. Govorila mi je da je iz svog sela pješke išla do Prače, tu je sjedala na voz pa putovala do Sarajeva. A u Sarajevu u kome su komunisti već uspostavili vlast, kod provjerenih ljudi nabavljala je čarape i baterije za radio stanice. Da ne bi bila sumnjiva nikada nije u jednoj prodavnici kupovala veće količine hrane, zavoja i drugog sanitetskog materijala prijeko potrebnog izmorenim srpskim rodoljubima u planinama.

I tako je Desanka nekoliko puta iz slobodnih srpskih planina dolazila vozom u Sarajevo i vraćala se nazad, sve dok nije bila uhapšena. Ko je potkazao, kako je uletjela u zamku ne znam ili bolje rečeno ne sjećam se ali mi je i to govorila. Svjestan sam da u par redova ne može da stane mučenički život ove žene, heroine koju Srbi rogatičkog ali i cijelog romanijskog kraja ne bi trebalo da zaborave.