21. mart 1994.

Nisam spavao čitave noći. Ne znam da li zbog toga što spavam u modernom sarkofagu u kojem je nekada noćio Brežnjev! Čekam budilnik da zazvoni. Između sna i jave mislim na smrt moga oca.

Moj otac je umro od vremena koje je zadesila teška i neizlječiva bolest. Njega je sa neba pokosila nevidljiva munja.

Mjesec dana pred smrt otac me pozvao iz Herceg Novog u Pariz gdje sam montirao Arizona drim. Plačući mi je rekao da je umro Hajrudin Krvavac. Kako se očeva smrt desila vrlo brzo nakon smrti njegovog prijatelja, mislim da je on sam sebe tada oplakao. Ne znam koga mi je bilo više žao, oca što plače kô dijete za prijateljem, ili mog prvog učitelja filma Šibe Krvavca. Malo je u tom gradu bilo gospode, a Šiba je bio veliki gospodin.

Ne samo da je njegova drama bila dio moga djetinjstva, njegovo stradanje na Golom otoku primjer je za svako poštovanje. On je bio potvrda da ljudi koji su pretrpjeli logore i stradanja ne pričaju o tome. Dugo me zanimalo da li ćute zbog poniženja koja su proživjeli. Sigurno znam da ćute jer ne žele da se od njihove traume pravi politička veresija. Tamničio je tamo zajedno sa mnogima koji nisu imali jaka ideološka uvjerenja. Volio je ruske pjesme, to nije krio, ali je stradao pošto je na nekom sastanku za nekog Jovana rekao da je dobar čovjek. Taj Jovan Jovanović je već bio uhapšen i deportovan na Goli Otok. Nije se smjelo tako govoriti. Šiba je bio na Golom Otoku i nije volio da priča o tom periodu života. Što je važnije, nikada nije psovao svoje dželate. Mirno je prelazio preko toga da je njegov cinkaroš sjedio u našoj kući na stolici pored njega. Cinkaroš je bio predstavnik porodice koja se politički emancipovala kroz NOP u Drugom svjetskom ratu, a na visoke državne funkcije su stigli uglavnom zahvaljujući Ibeu. Nikada Šibi nije smetalo da sjedi sa svojim cinkarošem, oprosti mu shvatajući svoje robijanje kao sudbinu. Kasnije je znao da kroz šalu priča o događajima u toj familiji. Kada je pred rat devedesetih u Sarajevu upaljen fitilj nacionalizma, često me put iz Amerike navodio u Beograd i Sarajevo. Kao i svi ljudi koji su precjenili vlastiti uticaj na mističnu masu, vjerovao sam da baš ja svojim javnim nastupima mogu da spriječim ratni zemljotres! To je bilo vrijeme razračunavanja i svi smo lajali jedni na druge. Možda su mi zato  u sjećanju ostali oni koji o drugima nisu pričali ružno. Šiba nije  jadikovao nad sudbinom, niti je imao u planu da se sveti svojim dželatima. Njegova veličina bila je u sposobnosti da prašta iako je orijentalna melanholija i kod njega stvarala stav: „Najbolje je da se sve to zaboravi“. Rečenica kojom sam u filmu Otac na službenom putu ukrasio moga Dedu. On je sve konflikte htio da rješi takvom idejom. Kod Šibe je iskrena radost koju su kod njega budile duhovitosti bila važnija od političke budnosti. Tjerao sam ga da mi potvrdi kako je otjeran na Goli. On je ispijao bijeli špricer, vrtio kažiprst po okviru čaše, proizvodio zvuk i rekao mi: „Pusti to, slušaj ovo…“ i ispričao mi kako se sestra Faika Dizdarevića ponašala u stilu četrdesetiosme. Tada su žene iz političkih razloga, zbog ljubavi prema Titu, ostavljale svoje muževe koji su bili zaljubljeni u Staljina. Ona je dramatično uslovila budućnost zajedničkog života sa književnikm Vukom Krnjevićem, inače njenim mužem. Naime, Krnjević je htio da iz Beograda ide  na Prvi kongres srpskih intelektualaca u Sarajevo. Ponosna Dizdarevićka je lupila šakom o sto u njihovom beogradskom stanu i rekla: „Ili ja ili srpski intelektualci!“ Vuk je izabrao intelektualce.

(nastaviće se…)