Ima pravo i ako neko pomisli da je ovo postao blog jednog lijenog Hercegovca, ali daleko od toga. Istog tog Hercegovca, u međuvremenu je život tako kvalitetno mljeo, dilemama drao, iskušenjima kalio i inspiracijom vjerovatno pripremao za neke buduće tekstove. Da pišem što moram ili što je vrijeme da pišem, zaista ne mogu i ne želim. To ne bi bilo pisanje kakvo je do sada bilo i kakvo želim da bude. A i ne živim ja od pisanja, ono “živi” od mene. Tako da je “vrijeme” samo onda kad ga, pored inspiracije, uspijem pronaći za pisanje.

Izvor fotografije: srbija24.com

Taj prokleti rat. Jesam ga često ovdje pominjao, ali nisam nikad pisao o njemu. A na toliko toga je uticao da je praktično promijenio tok života i sudbinu kompletnog življa na ovim hercegovačkim prostorima. Logično, uradio je to i mnogo šire, ali ja ovdje ubirem saznanja i osjećanja samo sa ovih mojih “rodnogrudnih” prostora. Pišem ove riječi iz moje Bileće pa sam tu uvijek pod nekim naglašenim utiscima… Trenutno u njoj postoji više lokalnih razloga za tugu, o nekima sam već pisao i kako stvari stoje – pisaću opet, ali ovoga puta sam ih unatrag preskočio i otišao malo dalje, u još veću nesreću koja je tih 90-tih zadesila naš fini i čestiti narod…

Slušam ja danas jedan veoma prijatan i srdačan razgovor između mog oca i par komšija muslimanske vjeroispovjesti iz Kalesije kod Tuzle, koji su se sticajem okolnosti privremeno naselili u kuću do naše u Bileći. Tu su već par mjeseci zbog angažovanja na izgradnji puta u susjednoj Crnoj Gori. Kako čuh od majke, taj “multietnički razgovor” je postao i nezaobilazna svakodnevnica između dvije kuće i “dvije nacije“ u bilećkoj Medakovini. Koliko je to samo bio jedan normalan, ljudski i komšijski razgovor između ljudi koji su se možda prije 25 godina gledali i preko nišana, a ne preko komšijske ograde. I koji, hipotetički rečeno, “sutra” opet mogu tako da se gledaju… Ili oni, ili ja sa njihovim sinovima, potpuno svejedno. I u tom trenutku sam po ko zna koji put “progutao” najkiseliju besmisao tih prokletih ratova koji su se odigrali na ovim našim prostorima… Bože ne daj ih više nikad i ne dozvoli!

Znam da su se oni, tj. običan i normalan narod i tada išta pitao, da rata nikada ne bi ni bilo. Kao što, takođe, znam da ga nikada neće ni biti ako se oni budu pitali. No, i od ta dva saznanja mi je jasnije ono da se običan narod suštinski ništa i ne pita u svojoj državi. Oni žive svoje živote tako kako žive dok neke velike spoljne sile preko onih plaćenih, domaćih i umišljenih ne odluče da taj narod u tom i tom trenutku treba da udari jedan na drugi. Praktično da postane gomila zamorčića potrebnih za neki njihov politički eksperiment sa geostrateškim interesima…

Nije tako lako građanski rat često izazivati, narod se ipak umori od ratovanja koliko god ga otrovali i zavadili. Tako da oni sačekaju koju deceniju od prethodnog, a u međuvremenu ne sjede skrštenih ruku. Izazivaju onaj po meni još besmisleniji – “istoetnički”. Preko prljave i bolesne politike, finansiranih stranaka i kupljenih političara dovode u rat Srbe protiv Srba, Muslimane protiv Muslimana, Hrvate protiv Hrvata. Naravno, sve vrijeme brižljivo čuvajući kantu benzina i duvajući u onu multietničku žeravicu da kojim slučajem kukavica ne zatrne.

U tom ratu “Srbi protiv Srba”, naša, zaista jadna i nesrećna Bileća prednjači u čitavoj RS. Ja mislim da je došlo bukvalno do nečije glave, samo je pitanje dana. Svi višegodišnji i neprolazni simptomi razno-raznih “hajvanluka” ukazuju na to. Televizijske kamere daleko najinspirativnije gutaju volte svojih baterija upravo pred bilećkim nazovi političarima kao da je u pitanju predstava najgledanijeg svjetskog cirkusa, a kamoli institucija i skupština koja treba da bukvalno spašava ranjenu sudbinu sve manje od 10-tak hiljada duša. No, neka za sada toga rata…

Lako sračunah da sam imao nejakih 11 godina kad se početkom devedestih zakuvao onaj još ozbiljniji. Još lakše izračunah da je moja slatka supruga tada hrabro puzala ka svojoj prvoj. A malo duže mi je trebalo da dođem do cifre koje su bile na plećima mojih voljenih roditelja kad se zaratilo? Kad sam izračunao da su to praktično sadašnje godine njihove djece koja se na još neki način mogu smatrati omladinom, još me veća jeza uhvatila. I bol i tuga… I bijes i srdžba! Ljubav, brak, sreća, suživot, porodica, troje djece, posao, karijera, zajedništvo, najbolje i možda najljepše godine, planovi, namjere… Sve je to na neki način prekinuto tim prokletim ratom koji nas je zadesio. Ne samo nama i njima, nego bukvalno nama i svima. Ne znam da li je u tom trenutku djelovao besmislen, vjerovatno nije čim se tim žarom toliko dugo ratovalo, ali u ovom današnjem ne može biti besmisleniji. Među mnoštvom drugih i svakodnevnih primjera, i taj jedan prosti, današnji više nego srdačni komšijski razgovor, ne da ide nego hrli u prilog svom besmislu proteklog ratovanja…

Čime svima nama da neko plati praktično zaustavljen život na tom, ratom zahvaćenom, prostoru. Čime našim roditeljima da plati trajni gubitak onog mnogo ljepšeg, srećnijeg i bezbrižnijeg života koji su imali u svojih prethodnih četrdeset i više godina. Čime da im plati neko tog momenta trajno sputanu i sudbinski ograničenu budućnost njihove djece koja nikada neće imati ni ono što su oni imali bar u svojoj mladosti… Čime neko nekome da plati što se i dan-danas “izbjeglim tijelom” smuca i po bestragu svijetskom duhom svojim luta… Daleko od ognjišta koje više i ne postoji osim u sjećanju koje prokleto ne blijedi. Čime to može da se plati što nekome dijete, a nekome unuče, tražeći neki drugi jezik, na naš maternji pomalo štuca i blijedo ga gleda. Što mu praunuče, osim možda samo prezimenom, nikad biti neće ono što je on sam i đed mu bio… Nema te cijene, a ni tih para kojim bi se mogla nadoknaditi tolika nepravda nanijeta prema ljudskom rodu i svakoj ljudskoj duši ponaosob…

No, hajde, čovjek po svojoj prirodi ipak voli te proklete pare pa bi se za sve to mogla odrediti neka cijena, samo kad bi neko bio spreman da plati te lične milijarde, ali šta ćemo sa svim onim ljudskim životima koji se izgubiše u tom ratu. Za njih cijena ne postoji. Život djeteta, sestre, majke, brata i oca nema cijenu. Nije to ni sloboda kako je sada neko utješno naziva. Možda jesmo jedni od drugih, ali nismo mi ni sada slobodni, ko god to tako mislio. I u ovom trenutku, svi smo mi vlasništvo nekoga ko nas, zarad svoje debele guzice u daljini svojata i po potrebi ćuška i odriče. Naše granice nisu ništa drugo nego ivice jednog sve rđavijeg kaveza koji će, plašim se, opet nekada doći na red za otvaranje. Samo da zamorčići još malo odmore i među sobom se pokolju….

Neki će nesrećnici možda biti spremni i željni toga, ali hvala Bogu – praktično sam ubijeđen da na svim stranama preovladavaju oni koji bi željeli da ostatak svog života provedu u miru, sami sa sobom i jedni među drugima… Molim Boga da tako i ostane kad ona bjelosvjetska sotona opet krene po onu kantu benzina. Biće joj džaba samo ako joj svi mi, pametniji i razumniji, prethodno ugasimo onu žeravicu koju odavno piri među nama. Neka ovaj tekst bude samo jedna kap na nju, a vi, vašim budućim osjećanjima, stavovima i ponašanjem kanite još koju… Do njenog zadnjeg dima!

Božo Boban Vukoje