18. mart 1994.

Teško mi pada što moram da osvjetlim svaki aspekt priče Andergraunda. Ne uspjevam da ubjedim glumca Lazara Ristovskog kako na filmu ne postoji ništa prirodno. I da je neophodna teorijska saglasnost oko razlike između prirodnog i neprirodnog! Veliki problem je što danas ne vrijede teorije. One su pale zajedno sa ideologijama. Ostala je nadideologija koja se zasniva na tome da su i komunizam i fašizam ista stvar. Nije moguće. Danas je jedina teorija, u stvari – praksa. U prošlosti, ne tako davnoj, kada je svijet bio slobodan, učili smo teoriju muzike od Adorna, sociologiju od Rolana Barta, Dejvida Rismana, Erika Froma. Ostao je danas još jedino Čomski.

Ne znam koliko taj nesporazum oko prirodnog i neprirodnog nastaje zbog različitih jezika koje koristimo Ristovski i ja. On je odrastao sa uvjerenjem da je prirodnost najjače oružje glume. U pitanju je organski proces koji se odvija pod različitim okolnostima! Na filmu su okolnosti uvijek vještačke. On je gledao mnogo holivudskih filmova koji se izržavaju naturalistički. Sigurno su mu promakli Ernst Lubič i Frenk Kapra. Nastali na tradiciji holivudskog filma i slogana „Film je veći od života“, oni su ga idealizovali. Mislim da je većina naših glumaca  koncentrisana na naturalističku tradiciju koju je stvarala televizija. To su oni filmove u kojima se lice mnogo bolje vidi (elektronska kamera) i zbog toga više liči na ono što oni vide u ogledale pred kojim provode dane prije filma ili pozorišne predstave! Ja sam, naime, ljubitelj filmova Brus Lija i Andreja Tarkovskog. Kod prvog me hvata bijes kada vidim kako ga, onako sitnog, provociraju mangupi u velikom gradu. Poželim da skočim i da mu pravim društvo dok se tuče s dripcima. Onda on to učini bolje nego što sam zamišljao. Ostanem, zbog toga, zakovan za sjedište. Namlati ih propisno u ime svih nas. Kod Tarkovskog me drži milina stvorena stanjima u kojima nas autor, neosjetno, oslobađa gravitacije, odvodi u duhovne pejzaže svojih likova, krivuda lavirintom ljudske duše koristeći stvarnost kao elemente fikcije a ne kao puku reprodukciju gdje se stvara utisak o prirodnosti o kojoj govori Ristovski. U filmovima pjesnika Tarkovskog nema ničeg od postupaka onih koji nam pred oči istovare gomile opisnih radnji, snimljenih sa više kamera što onda, kako su govorili producenti, „montaža dotjera“, muzika učini da stvar nakvasa, a sve se to na kraju stisne u laboratoriji. Svi misle na laboratorijski učinak koji potisnutom svjetlošću napravi čudo. Naime, muzika i film imaju osnovnu zajedničku karakteristiku. Kada se smanji svjetlost na slici, onda boje postaju intenzivnije na platnu, a kada se stiša muzika i zvuk dovede do minimuma i basovi i visoko frekvetni tonovi se bolje čuju nego kada se stvar pojača do kraja. Sve ovo može uz uslov da su kamerman i tonski inženjer znalci i da se film prikazuje u dobrim uslovima koji podrazumijevaju da zvučnik nije s kraja Drugog rata a platno neoprano dvadeset godina. Zbog ovih ali i drugih pojmova, meni je postalo jasno kako film koristi prepoznatljive prizore iz života ali tek kada ih i postavi makar naopačke, ako reditelj nema u planu ništa bolje, tek onda postaju film.

(nastaviće se…)

Emir Kusturica