.jpg)
Svaki dan osvane poneka vijest koja me obori. Tako je juče vijest da je Steva Popov pilot, junak, heroj, sebi presudio, ostavila trag u mojoj duši. Mojoj da ovo pišem, a siguran sam i u dušama preko četrdeset hiljada građana Bosne nam i Hercegovine nam, iz koje su u „multi“ Sarajevu bježali glavom bez obzira ,od političkih ratnih ujdurmi ,zna se čijih, mnogo više, ako su ljudi što kaza patrijarh Pavle.
Pitam se zašto je sebi u glavu pucao čovjek, koji je tu istu glavu na panj nosio da bi spasavao druge. U tom poslu ni za jotu nije pogriješio, a evo predao se metku, koji ga je mašio za toliko letova opasnih po život, kada mu je i rep aviona gorio. Kako a i zašto je čovjek koji je u majskoj noći vratio avion ranjeni u Sarajevo, koje je gorilo, da bi majci dovezao izgubljenog sina Bojana, presudio ovako. Da li je sebi, pitam se paresudio, ili onima kojima dvijehiljaditih bi on tehnološki višak i izbaciše ga iz JAT-a, a 92. niko ne znade voziti „KIKAŠA“ do samo On.
Ko nas danas vozi i kojim koridorima, ne znam, a ne znaju mi odgovoriti ni brojni sagovornici i prijatelji. Znam samo jedno, da iz života odalaze naprečac najbolji. Ako je zbog bolesti prosto mu, ako je zbog pizma srpskih ,neprosto njima, ako je po pravdi božijoj on je tamo gdje mu je i mjestu, u raju božijem. Ovo kratko sjećanje je epitaf još jednom običnom čovjeku koji je umio da leti i onda kada to drugi nijesu smjeli ni umjeli. Nama ostaje vječno srpsko pitanje, kakvi smo to ljudi, bre, što bi rekla braća Srbijanci?
Šta Vi mislite o ovome?