Pored evropskih modernih haljina tu su prisustvovali mnogi u narodnim nošnjama. Djevojke su držale lepeze, a na posebnoj svilenoj pantljici privezanu knjižicu u koju su ispisivale redoslijed igara i imena kavaljera kojima su koju igru obećale. Bile su to prilike da se djevojke nadmeću u gracioznosti, vještini pokreta i eleganciji. Bile su to glamurozne i pompezne ceremonije.

Poslednji Svetosavski bal održan je u Bileći 1914 godine.

Sjetih se nekadašnje komšinice, predratne gospođe kozmetičarke, s pomadama za vječnu mladost. U ormaru je čuvala plišane večernje haljine, a u rezbarenoj kutiji preostali nakit jer je većinu toga zamijenila u vrijeme prve pojave dinara. Danima je živjela od uspomena proteklog vremena, sve dok besparica nije presrela čežnju. Sa sjetom je pričala o svetosavskim balovima koji su se održavali svake godine povodom Savindana. Za balove su se pripremali tokom cijele godine. Pored evropskih modernih haljina tu su prisustvovali mnogi u narodnim nošnjama. Djevojke su držale lepeze, a na posebnoj svilenoj pantljici privezanu knjižicu u koju su ispisivale redoslijed igara i imena kavaljera kojima su koju igru obećale. Bile su to prilike da se djevojke nadmeću u gracioznosti, vještini pokreta i eleganciji. Bile su to glamurozne i pompezne ceremonije.

KOLOVOĐA

      Poseban miljenik tadašnje varoši kolovođa na svetosavskim balovima bio je mladi učitelj Luka Stijačić Brada, koji će stasati u velikog učitelja i prosvjetitelja. Bio je prijatelj kralja Aleksandra Karađorđevića. Kada su 1935. godine italijanski fašisti otpočeli imperijalistički pohod na Abesniju, Luka je poslao telegram caru Hajle Selasiju u kojem je izrazio želju da njegova vojska pobijedi agresora. Ostalo je zapisano da je posljednji svetosavski bal i svetosavska akademija u Bileći održana uoči Savindana 1914. uz uspješno izvođenje Balkanske carice uz učešće vrsnih glumaca amatera: Nikole Mijanovića, Koste Miloševića, Sava Hamovića, Vojislava Gaćine, Bogdana Mijatova, Slavke Kokolj, Darinke Džombe, Slavke Dimić, Savete Papić i drugih brojnih glumaca.. Bilo je to vrijeme  dostojanstva, kulture ponašanja i izržavanja pristojnosti..

Svetosavski bal u Beču čuva tradiciju srpskih balova

Svetosavski pokloni

Pred Drugi svjetski rat, jedan od šest studenata koji je iz Bileće krenuo put Beogradskog univerziteta bio je Golub Kureš. Njegov kolega Krsto Tabaković, kasnije poznati stručnjak u jugoslovenskom šumarstvu, prisjetio se studentskih dana kada je za Dan svetog Save, velikog školskog svetitelja, u prvoj Kraljevini Jugoslaviji đacima i studentima država dijelila poklone i pomoć. Pričao je kako su mnogi od njih nastojali da se predstave kao siromašni pa su, da bi dokazali svoje loše materijalno stanje, pred komisijom oblačili jedan te isti poderani kaput. Taj kaput bio je toliko poznat članovima komisije, da je jedan od njih rekao: „Pa kada ćete već jednom promijeniti taj kaput?“ Ipak, svi koji su oblačili taj kaput dobili su po neku pomoć. Jedino Golub Kureš nije mijenjao svoj kaput. Od tada pa do kraja svog života ostao je primjer poštenja, čestitosti, ali i skromnosti.

Taj osjećaj za svetkovine i druge manifestacije u Bileći datira još iz početka devetnaestog vijeka, kada su mlade djevojke iz uglednih bilećkih porodica danima spremale uloge i uspješno glumile u pozorišnim predstavama: „Balkanska carica“, „Boj na Kosovu“, „Danak u krvi“, „Kneževu večeru“ i druge. A predstave i zabave bile su organizovane u hotelima: Unionu, Mandlu, Korzu, Balkanu, Bristolu.

I danas se u Bileći obilježava Savindan i slavi kao dan opštine, ali sasvim drugog karatera prilagođenog vremenu u kojem živimo. Proći će dosta vremena da bi se nastavilo s tradicijom svtosavskih srpskih balova u Bileći.

Tekst: Vojo Gnjato/Slobodna Hercegovina