Gdje zvona ne zvone tu se i ne živi. Ili je taj život utišan kao glasnik smrti. Ovo je mali osvrt na grad u delti glavne hercegovačke rijeke; u zelenoj dolini poput rajske. Raj bez zvona? Pravoslavnih, srpskih.

Zvonik i zvona prije obnove, kao simbol stvarnog života u delti Neretve

Neretvljani su bili istorijska baština srpskih srednjovjekovnih vladara koju su oni nosili kao lijep i bogat kamen u svojoj kruni.

Voda, sunce i plodna zemlja od nanosa vodenog mulja i ispranog humusa sa kraških terasa, uvijek su nosili ugodniji život i više samosvjesti.
Gdje nema gladi, pjesma se gladi.

Ušće Neretve bilo je granica svjetova, ali i prostor susreta, razmjene dobara, oružja i soli.

No, to je opširna povijest sa velikim smjenama uticaja. Suma svega u vezi Srba – čim su srpski vladari okrenuli kurs svojih teritorijalnih širenja na istok i jugo-istok, zapadne granice su slabile, narod ostajao nezaštićen, a srpsko nasljeđe bilo izloženo prelivanju u tuđe riznice i pehare.

Opuzen, staro Trnovo, gradić je na dvanaest kilometara od morske obale, uz tok Neretve. Za opstanak srpske kulture i duhovnosti bio je prva karaula koja je gorjela i sagorjela do danas. Izgleda da je ostao samo ugarak. Trag koji svjedoči o nestaloj ili uspješno pretopljenoj zajednici u jedan novi koncept narodnosti i „bogoštovlja“.

U ljetopisima katoličkih samostana u delti Neretve ima mnogo pisanih tragova o „učinkovitom“ prevjeravanju srpskih rodova. Takav jedan dokument iz 1451.g. pominje fratra Franja Momovića koji prevede u rimski zakon 736 pravoslavnih porodica.

Franjevac Luka Vladimirović, kako je i sam svjedočio porijeklom Srbin od plemenitog roda, kao svoju životnu zaslugu ističe rimokatoličenje 12 pravoslavnih djevojaka!
Koliko li je njih 12 do danas izrodilo novih podanika Rima?!

Pravoslavna crkva Vaznesenja Presvete Bogorodice sagrađena je u Opuzenu 1739.g., svakako kao hram pravoslavnog ostatka koji izdrža prevjeravanje ili koji se nabra naknadnim deseljavanjem iz krajeva pod turskim upravama.

Kako im je bilo pod mletačkom i austrijskom, a svakako katoličkom vlašću, znaju oni i njihove muke.

1817.g. rimokatolici su spalili arhivu Srpske pravoslavne opštine u Metkoviću, a 1837. zabranili su sveštenicima da ispovjedaju pravoslavnu vjeru. Te iste godine, na pravoslavni Božić, sa ovog zvonika na slici, pravoslavne crkve u Opuzenu skinuli su zvona. Noću su vršili prepade na sveštenikovu kuću, provocirajući, zastrašujući, vrijeđajući.

Srbi iz Opuzena i Metkovića morali su svaki dolazak rimskog biskupa u grad pozdravljati pucnjima iz prangija, a pravoslavni sveštenik je kod biskupa morao imati prijavljen boravak, kao tuđi izaslanik u njegovoj biskupiji. Zvanična vlast je sve prećutno odobravala.

Prošlog ljeta u autobusu na putu za Hercegovinu, upoznao sam dvije djevojke, sestre koje su sa majkom putovale za Metković. Tačnije kod rođaka u srpsko selo Glušce. Njihova majka Srpkinja iz Hercegovine udala se za Srbina u selo Glušce kod Metkovića. U ratu je mladi par izbjegao u Srbiju. Djecu, sad već djevojke koje sam sreo, rodili su u Beogradu.
Pitam ih kako se osjećaju kada su u Metkoviću i Opuzenu; imaju li neprijatnosti kao Srpkinje sa ekavskim nariječjem.

Priznaju mi da u grad izlaze isključivo sa rođacima koji govore hrvatski jezik; ne naručuju piće i ne obraćaju se nikome za uslugu na srpskom jeziku. Naglasili su im rođaci da to ne čine!

„A kako oni žive, jesu li išta srpsko sačuvali.“, pitam ih.

„Rodica se zabavlja sa Hrvatom, rođak ima prijatelje Hrvate i sa njima se posjećuju i druže. Srbi se vjenčavaju sa Hrvatima.“

„A na svojoj svadbi koji barjak Srbi nose?“, pitam je sa željom da se utješim bar minimum preostalog narodnog dostojanstva.

„Nose hrvatsku zastavu, srpska je zabranjena, a odu do pravoslavne crkve ako su oboje srpskog roda.“, posvjedoči mlada djevojka na beogradskoj ekavici.

Djevojka krvi hercegovačke, srpske, izgnane.

Danas u Opuzenu nema pravoslavnih Srba.

Tekst: Goran Lučić / Slobodna Hercegovina