Sa panorama većine gradova naših prostora mogu se vidjeti desetine i stotine fino sagrađenih, domaćinskih kuća zidanih uz pjesmu, ražanj i rakiju. Te kuće su dokazi čestitosti porodica koje u njima žive, dokazi rada i odricanja da bi se došlo do onoga što se zove dom. Ipak, sa tog istog vidikovca u oči bode koliko su te kuće u odnosu na druge, komšiske, različite. Kuće jednostpratnice, dvospratnice, čak i trospratnice, na dvije ili četiri vode sa ulaznim vratima,  dvokrilnim i trokrilnim prozorima koji gledaju na neku svoju stranu svijeta, sa raznim bojama fasada, kapija kamenih, gvozdenih, drvenih... Ako su oči ogledalo duše, kuća je ogledalo domaćina koji u njoj živi, a naše kuće su primjer „demokratskog pluralizma“, jer svaka od njih neku svoju politiku vodi.

Hegelova dijalektika se svodi na sljedeće:

teza – antiteza – sinteza.

Značenje ove formule bi bilo sljedeće:

Ja imam svoj stav o nekome ili nečemu, a ti imaš suprotan. Zajedničkim snagama, pokušaćemo, kroz raspravu, doći do rješenja, jer dvije glave su svakako pametnije od jedne. Mi Balkanci smo zapeli na ovom mjestu. Svoj stav ne bi mijenjali ni za šta na svijetu. Na krivo nasađeni, kakvi jesmo, kompromis za nas je nepostojeći pojam. Uz svu našu čvrstu hrišćansku vjeru, uz svu fleksibilnost i izdržljivost u ratovima i krizama, uz svu upornost u radu, pa i uz sav umjetnički potencijal (od gusala do EKV-a), stav kako nešto treba da bude i izgleda ostaje nepromjenljiv. To je ono sporno drugo S u SSSS. Brzi smo na iznošenju svojih „savjeta“, a još i brži na inaćenju tuđim. Kada rakija ili neki drugi alkohol koji je pri ruci zagrije krv, u nama se tada rasplamsava želja za plitkim, kafanskim filozofijama i ostrašćenim pametovanjem. Na ovakve situacije često se može naletiti kada neki čovjek radi svoj posao, a desetorica njih sa flašom piva u ruci (danas tastaturom) spori svaki, i najmanji, potez radnika – tragičnog stvaraoca. Zašto tragičnog? Pa možda neko od kritičara ima pravo, ali inat onog koji radi, mijenja, stvara je jači i on će po svom pa kud puklo da puklo.

Postoje mnogi razlozi za ovakav psihički sklop našeg čovjeka, ali vjerovatno onaj glavni se krije na sjevernoj strani Kavkaza i na donjem toku rijeke Volge – gen koji će nas pratiti ma gdje bili i ma šta radili. Mi često tvrdoglavost svrstavamo u vrline.

Često volimo da se divimo Njemačkom redu, Francuskoj otmenosti, ljepoti Italije... Tekst počesmo o kućama. Znate li da u toj prelijepoj Italiji, kada čovjek želi graditi kuću, on je mora sagraditi u stilu kakav dominira tim kvartom ili gradom, pa bio taj stil moderan ili renesansni.

Duško Pejić