Ako se nađete u Beogradu i, šetajući, krenete od Slavije ulicom Kralja Milana ka Terazijama, a kod zgrade predsjedništva hotimično bacite pogled udesno ugledaćete zamišljenog Ivu Andrića kako kreće u svoju svakodnevnu šetnju. Ćutljivi pisac se od svog "Venca" kreće ka Moskvi i Knez Mihajlovoj pa se Francuskom spušta do Zelenog venca, a odatle dole ka Savskom keju gdje njegove misli počinju da se ulijevaju u neku pripovjetku ili roman, kao što se upravo na tom mjestu mutna Sava ulijeva u veličanstveni Dunav.

Na današnji dan 26. oktobra prije ravno 55.godina, upravo u jednoj takvoj šetnji neki novinar je prišao usamljenom piscu i obavjestio ga o dobijanju Nobelove nagrade. Stvaraoc, nezainteresovan za nagrade i titule, ogrnu se tada svojim starim šinjelom braneći se od reske Košave i zabrinuto poče da razmišlja o obavezama koje mu predstoje.

Andrić je najviše volio kada se o njemu ne piše, a kada on ćuti i piše. Od tog oktobra 61' on prestaje biti jedan od velikih jugoslovenskih pisaca i postaje „naš Nobelovac“. Iako mu je nagrada donijela besmrtnost, ona mu je bila i teret. Novinari su tražili njegovo vrijeme i riječi, a on je pažljivo i smireno izlazio u susret zainteresovanoj javnosti. Novčanu nagradu Švedske Akademije (milion dolara) pisac je u potpunosti dao u svrhe razvoja bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Biografiju Ive Andrića znaju svi pismeni ljudi naših prostora i o njoj je suvišno govoriti. Čovjek koji je govorio dvanaest evropskih jezika pisao je stilom razumljivim i višegradskom zanatliji i dubrovačkom patriciju. Mnogi su ga osporavali zbog njegove stvaralačke forme koja je bila hroničarska previđajući upravo ono najbitnije – zaokruženu suštinu čovjeka sa ovih prostora kog su nemilosrdno gazile imperije i psihološki oblikovale krize, ratovi i prevrati. Ivo Andrić je posle Njegoša dao ono duhovno središte našem čovjeku iz kog on kreće u život pun svakodnevnih izazova, prepreka i borbi. Iako mrtav tijelom, evo već 41. godinu, njegovo djelo i poruke, po karakteru svevremenske, življe su nego ikada. „Podvorničko kopile“ kako su ga u Sarajevu neki nazivali nikada nije razdvajao i zavađao. Njegov osnovni motiv je most – most koji povezuje ljude. Nije to kamena ćuprija ispod koje se Drina zeleni, već ljudska sudbina koja nas upućuje na druge ljude. „Povodanj“ koji sastavlja popa, fratra, hodžu i rabina je metafora krize koja pravi mostove među ljudima bez kojih ljudska sudbina srlja u propast i bez kojih nema napretka u društvu, državi, svijetu... Riječi bijahu Andrićevi mostovi kojim nas poveza sa sobom i sa drugima.

Ovih dana se održava 61. međunardni sajam knjiga u Beogradu. Sajamska atmosfera gdje nas atraktivne djevojke, kao na sajmu automobila, privlače sa štandova da kupimo preskupu knjigu nekog, u najboljem slučaju, mediokriteta. Kusturica je na otvaranju prošlogodišnjeg sajma digao svoj glas na selfi generaciju. Ironično, najprodavanija knjiga tog 60. sajma bijaše monografija selfija neke djevojčure odpsjednute skupocjenom šminkom.

Na pisanje, danas, uopšte, glup čovjek gleda sa podsmjehom, a učen sa prezirom. Razna, uvijek od drugih suprotna, mišljenja naših pisaca otrgnuće čitaoca iz duhovnog središta tako pažljivo stvaranog kroz djela Njegoša, Crnjanskog, Andrića, Selimovića, Ćosića i Pekića. Izmišljajte toplu vodu vajni pisci novog vijeka! Ja ću radije ostati na Andrićevoj ćupriji, Ćosićevom Suvoboru, u Pekićevoj Arkadiji...

Duško Pejić