- Tačno je da sam imala sreću raditi i sa Debelim i sa Neletom i sa čitavim timom ETM produkcije. To je zasigurno jedno od mojih najboljih iskustava koje sam dosad imala. Vjerujte, od atmosfere na setu pa sve do njihovog pristupa svakom od nas, bez obzira da li se radi o velikim glumačkim imenima ili o nama koji smo još uvijek "zeleni" (smijeh).

 
Rekla je ovo za "Glas Srpske" Milica Glogovac, beogradska glumica, rodom iz Trebinja, komentarišući iskustvo sa snimanja serije "Složna braća" u kojoj je imala zapaženu ulogu u obje sezone. Mlada umjetnica kaže da je iskustvo rada sa nedavno preminulim srpskim rediteljem Miloradom Milinkovićem, obilježilo njenu karijeru u ovom periodu.

- Debelog ću pamtiti kao čovjeka pred kojim sam imala ogromnu tremu. Iako sam to pokušavala sakriti, međutim on je bio takav čovjek da je u svakom momentu bio pristupačan i opušten, s nevjerovatnim smislom za humor. Šezdeset godina je i te kako malo za ono što je tek mogao i vjerovatno planirao da uradi - rekla je talentovana glumica.

GLAS: Bavite pedagoškim radom u jednoj od najznačajnijih škola glume u Srbiji, zapravo riječ je o "Drama studio" u kojem predajete časove glume kako mališanima tako i odraslima. Pored Vas, tu su i vaše kolege, Nataša Ninković, Srđan Timotijević, Petar Strugar, Nina Nešković, Marko Vasiljević, šta je motiv za ovu, slobodno se može reći, pedagošku misiju??

GLOGOVAC: U školi glume "Drama studio" radim kao predavač glume i dikcije. Radim i sa d‌jecom i sa odraslima. Iskreno, poslije akademije nisam razmišljala o tome da se bavim i pedagoškim radom, ali volim izazove i bježanje iz zone komfora, pa sam se upustila i u to. Rad sa d‌jecom zahtijeva mnogo strpljenja, ljubavi, posvjećenosti i energije, koju vam oni duplo vrate. Za njih je gluma prije svega igra, a ne uče samo oni od drugih kolega i od mene, učimo i mi od njih. Pogotovo o tome na koji način funkcionišu današnje generacije, kako pristup raznoraznim internet sadržajima utiče na njihov razvoj. Trudimo se da ih na kvalitetan način usmjerimo, da znaju da odvoje dobro od lošeg, da ih odvojimo od problema koji ih okružuju, da razvijemo njihove potencijale koji će im možda odrediti životne puteve, bez obzira da li će se baviti glumom ili ne. Plan i program "Drama studija" je temeljno razvijanje vještina, u šta spadaju gluma, govor, pokret, ples, tehnika glasa, a samim tim se radi i na njihovom emotivnom razvoju i oslobađanju. Nevjerovatno je sa koliko se vjere d‌jeca prepuštaju, koliko znaju biti maštovita i otvorena, ne stideći se da pokažu svoje emocije, pa me podsjete da probudim dijete u sebi koje mi "odrasli" često uspavamo, jer pobogu "moramo postati odrasli i ozbiljni ljudi."

GLAS: Ne zaboraviti na dijete koje nosimo svi u sebi, ali i na djecu koja treba da postanu ljudi?

GLOGOVAC: Tačno. Privilegija je biti dio odrastanja te samog sazrijevanja te d‌jece, jer vjerujem da će izrasti u dobre ljude sa razvijenim kritičkim mišljenjem. I sa starijim polaznicima je izazov raditi, a u isto vrijeme i zadovoljstvo, jer opet imam priliku da naučim nešto novo na osnovu njihovih iskustava, posla kojim se bave i zajedničkog rada na časovima. To su ljudi koji su ostvareni i uspješni u svojim profesijama, porodični, ali opet spremni da istraže, da nauče nešto novo što nije blisko njihovoj profesiji, da pobjegnu iz zone komfora, da se oslobode stega koje nam površna mišljenja i dalje nameću, da budu kvalitetna pozorišna publika. Posebno mi je drago što i stariji polaznici i d‌jeca razvijaju i njeguju prijateljstva koja su nastala u školi i nadam se da će dugo trajati.

GLAS : Napravili ste veliki broj uloga u pozorištu. Međutim, moram Vas pitati koja Vam je najdraža i zbog čega ?

GLOGOVAC : Ako moram da izdvojim neku rolu, onda je to uloga Nadežde iz predstave "Porodične priče" po tekstu Biljane Srbljanović. Par kolega i ja smo diplomirali s tom predstavom. Izdvojila sam ulogu u "Porodičnim pričama" kao važnu, jer nije bila moja zona komfora, a zahtijevala je dosta posvećenosti, istraživanja i kopanja po najdubljim emocijama. D‌jevojčica, koja je preživjela traumu, izgubila moć govora, prepuštena ulici, pristaje izigravati psa u nimalo naivnoj porodičnoj igri svojoj vršnjaka, samo da bi se uklopila u društvo. Uzgred, moram da spomenem da je to bila pobjednička predstava prvog međunarodnog festivala "INTEF", a na tom festivalu sam dobila nagradu za najbolju žensku ulogu

GLAS: Televizijska publika Vas najviše pamti po ulozi Vere u seriji "Hotel Balkan". To je Vaša prva zapažena i velika uloga gdje ste dijelili kadar sa nekima od najvećih glumaca iz regiona i sigurno je imponovalo s obzirom na to da ste tada bili na završnoj godini glume u klasi eminentnog profesora Velimira Blanića. Kakvo iskustvo nosite iz tog projekta?

GLGOVAC: Što se tiče prvog televizijskog iskustva, svi utisci su pozitivni. Normalno je da sam kao tek svršeni student imala strah od toga da li ću se snaći u ulozi koja mi je povjerena. Ipak, vremenom je i taj strah nestao, a entuzijazam, pozitivna atmosfera na setu, kao i starije kolege s kojima sam radila, takođe su značajno doprinijeli tome.

GLAS : Kako izgleda svijet Milice Glogovac mimo umjetničkih zadataka ?

GLOGOVAC  Kao sav normalan svijet. Provodim vrijeme s prijateljima, istražujem neke druge oblasti, mnogo pratim sportska dešavanja, čitam, ali najviše slobodnog vremena iskoristim da odem u Trebinje kod svojih. Hercegovina je moja genetika i izvor života  odakle crpim energiju.

GLAS : Ako se ne varamo, Vi ste stalni član jedne od najpoznatijih beogradskih pozorišnih trupa, riječ je o "Šašavoj družini". Možete li nam kazati gdje se predstave izvode odnosno na kojim beogradskim scenama ?

GLOGOVAC: Da, stalni sam član d‌ječije pozorišne trupe "Šašava družina" u kojoj igram nekoliko predstava, a predstave se uglavnom izvode na popularnim scenama u Beogradu, a to su scene "Akademije 28 "i "Teatar na brdu".

GLAS : Kada biste se ponovo rodili da li biste se bavili glumom?

GLOGOVAC: Bih! Bez razmišljanja!

Frida

GLAS: Nezahvalno je planirati kod nas bilo šta, ali vjerovatno imate neki okvirni raspored za godinu pred nama?

GLOGOVAC: Što se tiče daljih planova, prvi na redu je obnavljanje monodrame o životu i radu Fride Kalo, za mene jedne od najveličanstvenijih, ali i najkompleksnijih ženskih umjetničkih figura. Priča o ženi koja je bez obzira na tjelesni nedostatak, na sav bol kroz koji je prošla, na unutrašnju borbu sa tim bolom, ostavila u amanet svoja djela jer sve što je doživjela prenosila je na platno.