Dr Sanja Đurić, primarijus dr Slavica Turanjanin, dr Marko Bakmaz i dr Dragan Čihorić

Odjeljenje interne medicine u Bolnici Trebinje obuhvata šest subspecijalizacija – kardiologiju, endokrinologiju, gastroenterologiju, hematologiju, nefrologiju i infektologiju pa su i svi internistički pacijenti smješteni zajedno. Svaka od ovih grana medicine je usko povezana i zahtijeva timski rad svih ljekara ovog odjeljenja pa je tako kolegijalnost prioritet.

Čini se da na ovom odjeljenju toga ne nedostaje i da trebinjsko interno odjeljenje ima tim vrhunskih ljekara spremnih na rad, željnih dokazivanja, a prije svega ljekara sa ogromnim osjećajem empatije kojima je prioritet pomoći pacijentu. Zato i ne čudi što su upravo pacijenti ono što ih gura naprijed i ne da im da odustanu ni u najtežim situacijama.

Ipak, nije sve savršeno na ovom odjeljenju, no gradnja nove bolnice daje nadu da će uskoro imati svu potrebnu opremu za rad i adekvatan prostor, i da će se samim tim značajno poboljšati kvalitet pružanja usluga pacijentima.

Kako bismo što bolje uspjeli da predstavimo ovo odjeljenje razgovarali smo sa dr Sanjom Đurić, hematologom, primarijus dr Slavicom Turanjanin, endokrinologom, dr Markom Bakmazom, nefrologom i dr Draganom Čičkovićem, gastroenterohepatologom.

Doktor SANJA ĐURIĆ, internista hematolog

„Hematologija je grana interne medicine koja se bavi benignim i malignim bolestima krvi. Maligne hematološke bolesti  podrazumijevaju mijeloproliferativne i limfoproliferativne bolesti, tačnije limfomi, multipli mijelom, lekumemije. U našoj bolnici su česti multipli mijelomi i non hočkinovi limfomi, hronična limfocitna leukemija, a procenat oboljenja, za ovako malu regiju, prilično je visok. Hematološka oboljenja se kod nas ne liječe prema posljednjim evropskim i svjetskim preporukama jer Fond zdrvastvenog osiguranja RS nema razumijevanja za oboljele od ovih bolesti. Novije terapijske linije su veoma ograničene te pacijenti u Hercegovini i Republici Srpskoj ne mogu dobiti terapiju koju bi dobili da žive recimo u Hrvatskoj, Srbiji ili Crnoj Gori što je za mene, kao ljekara, poražavajuće i ne znam na koji način da se borim sa tim problemom“, započinje doktorica Đurić.

Doktorica Đurić ističe koliko voli svoj posao i hematologiju, no sve je to uzalud ako nema osnovna sredstva za rad. Zato, ne krije nadu da će se pružanje usluga hematološkim pacijentima podići na visok nivo izgradnjom nove bolnice, a da će se njen posao značajno olakšati nabavkom potrebne opreme. S obzirom da je priroda hematoloških oboljenja takva da je tim pacijentima poremećen imunološki sistem i da ne mogu i ne smiju da budu u istoj sobi sa pacijentima koji imaju bilo kakvu infektivnu bolest, najvažnije joj je da u novoj bolnici, pored sredstva za rad, ima i posebne sobe za hematološke pacijente kako bi se izbjegle bilo kakve komplikacije.

„Još uvijek nemam mikroskop koji je za hematologa kliničara osnovno sredstvo za rad s obzirom da se dijagnoza postavlja na osnovu laboratorijskih analiza, kliničkog pregleda, na osnovu perifernog razmaza krvi, mijalograma i bioptata koštane srži odnosno limfne žlijezde. Periferne razmaze krvi, koji su prvi korak u dijagnostici hematoloških oboljenja, gledam na Patologiji, u saradnji sa kolegama patolozima, dok bioptate koštane srži šaljemo na analizu pa i imunohistohemiju u Banja Luku. Ti nalazi se čekaju nekad i dva mjeseca, što je jako dug period za pacijenta kome će dijagnoza skoro sigurno biti maligno oboljenje. Međutim, ono čime sam najviše razočarana i za šta ne vidim rješenje je nedostatak lijekova. Moram napomenuti da se FZORS ne obraća hematološkim pacijentima kad kasni isporuka, kad ugovori nisu ispoštovani, zašto samo ograničen, mali broj pacijenta ima pravo na nove lijekove, a ne svi kojima je po preporuci Hematološkog konzilijuma indikovana terapija. Velike su liste čekanja, ali odgovora nema! Hematološki pacijenti su uglavnom mlađe i srednje životne dobi i saopštiti im da nemaju opciju za adekvatan terapijski protokol za mene kao čovjeka je izuzetno teško i tužno, a kao ljekara poražavajuće“, priča doktorica Đurić i ujedno ističe medicinske sestre na internom odjeljenju koje su zaista obučene i zainteresovane za hematološke pacijente i zna da će one svoj posao uvijek odraditi odlično.

Ipak, doktorica Đurić posebno ističe saradnju sa laboratorijom u JZU Bolnica Trebinje u kojima se rade analize krvi za ove pacijente. Prema njenim riječima, pacijentima se krv uzima u trebinjskoj laboratoriji i za specifične analize se šalje u centralnu laboratoriju u KC Banja Luka ili pacijenti nose u privatne laboratorije u Beogradu. Međutim, doktorica je mišljenja da su to izuzetno ozbiljne analize, koje su bitna karika u postavljanju konačne dijagnoza te apeluje na pacijente da ipak ne nose uzorke krvi u privatne laboratorije.

„Takođe, želim istaći problem oko primjene određenih lijekova koji se, nažalost, primjenjuju samo na UKC Banja Luka. Zamislite apsurd, teško oboljeli pacijenti putuju iz Trebinja na UKC Banja Luka zbog primjene terapije, koju nekad primi i preko dnevne bolnice, i odmah se vraća u Trebinje. Eventualne komplikacije se saniraju u našoj ustanovi. I tim povodim više puta sam se obratila FZORS, naravno sve u interesu pacijanta, ali bez odgovora i rješenja“, ističe doktorica Đurić.  

Doktorica Đurić priča kako hematološke seminare često posjećuje, no se uvijek vrati ljuta i razočarana, kako kaže, činjenicom da pacijenti u drugim zemljama imaju pravo na izlječenje, dok pacijenti iz Hercegovine nemaju.

„Cijena hematoloških lijekova se izražava u hiljadama maraka i mislim da pošteni građanin ove zemlje apsolutno nema šanse da pokrije nijedan mjesec terapije, a kamoli više. Smatram da je osnovno ljudsko pravo na život i zdravlje i da bi svi trebali imati jednaku zdravstvenu zaštitu“, izričita je doktorica Sanja Đurić, internista hematolog.

Primarijus doktor SLAVICA TURANJANIN, internista endokrinolog

Endokrinologija je jedna velika nauka, dio interne medicine, sa raznorodnom patologijom, koja obuhvata mnogo organa kako u adultnom, odnosno odraslom dobu, tako i u dječijoj dobi. U trebinjkoj bolnici rade dva endokrinologa za odrasle, dok su, za sada, dva ljekara na subspecijalizaciji. Prema riječima doktorice Slavice Turanjanin, posao endokrinologa je zaista zanimljiv i raznovrstan, no ujedno i naporan ako uzmemo u obzir veliki broj endokrinoloških pacijenata.

Ipak, velika je prednost što endokrinologija ne zahtijeva posebnu opremu, sem dobro opremljene laboratorije, pa tako ovi ljekari mogu nesmetano da obavljaju svoj posao.

„Endokrinologija obuhvata štitastu i paraštitastu žlijezdu, polne žlijezde sa reproduktivnom endokrinologijom, dijabetes melitus, odnosno šećernu bolest koja je u ekspanziji i u svijetu i kod nas, poremećaj ishrane i lipida, kao i hipofiza i nadbubrežne žlijezde. Kod nas su najčešća oboljenja dijabetes melitus, odnosno šećerna bolest tip 2 i poremećaj rada štitaste žlijezde, čak bilježimo i određen porast broja karcinoma štitaste žlijezde. Pored toga, imamo i slučajeve poremećaja rada paraštitastih žlijezda, koje nerijetko dovode do osteoporoze, bolesti rasprostranjene u našoj populaciji i regiji, ali i u svijetu“, priča nam doktorica Turanjanin koja je endokrinolog skoro 20 godina.

Prema riječima doktorice, patologija endokrinoloških bolesti se promijenila shodno promjeni uslova života i rada u masovnoj populaciji. Ipak, kako kaže, u velikoj mjeri su prevenirali komplikacije za dijabetes, kao što su dijaliza, amputacija i sljepilo, koje su prije bile mnogo češće.

Ono čemu teži doktorica Turanjanin, ujedno i regionalni koordinator za dijabetes melitus, jeste da i u pedijatrijskoj populaciji imaju odgovarajućeg ljekara subspecijalistu, pogotovo za ovu bolest, ili tačnije pedijatra endokrinologa.

„Na našoj pedijatriji su sve doktorke edukovane za vođenje dijabetičnih malih pacijenata, ali je izuzetno teško i odgovorno kada imate bebu od nekoliko mjeseci, ili malo dijete, koje ima dijagnozu dijabetes tip 1 i neophodni su insulinska terapija i redovne kontrole. Mislim da je od krucijalnog značaja da se neko od kolega pedijatara pošalje na specijalizaciju kako bismo imali i pedijatra endokrinologa“, kaže doktorica Turanjanin.

Doktorica Slavica Turanjanin posebno ističe značaj gostujućih ljekara endokrinologa iz Banja Luke, dr Blaženka Vuković i dr Danijela Đekić, koji odrade veliki dio ambulantnog posla i na taj način pomažu trebinjskim endokrinolozima da sve postignu, da nema dužih lista čekanja dok ne dođu kolege sa subspecijalizacije.

„Pored dolaska ljekara konsultanata, od velikog značaja nam je i saradnja sa Univerzitetskim kliničkim centrom Banja Luka i njihovom endokrinologijom, kao i sa Zavodom za nuklearnu medicinu koji se takođe nalazi u KC. Njihovi doktori i profesori nam uvijek izađu u susret kada moramo da uradimo neke dodatne dijagnostičke analize i procedure, kao i za nastavak liječenja na tercijalnom nivou“.

Doktorica Slavica Turanjanin podvlači da je najveća vrijednost, koja u medicini nema premca, timski rad i kolegijalnost, a sve u korist pacijenta, i na tome uvijek insistira i kod mlađih kolega jer, naposlijetku, biti čovek je najbitnije.

Doktor MARKO BAKMAZ, specijalista nefrologije

„Nefrologija je grana medicine koja se bavi proučavanjem rada, funkcije i bolesti bubrega i drugih organa urinarnog sistema. Možemo reći da je nefrologija najmlađa grana u okviru interne medicine koja, u posljednje vrijeme, dolazi u žižu interesovanja zbog sve većeg broja pacijenata sa hroničnim bolestima bubrega, ali i starosti naše populacije. U posljednje dvije decenije postoji, na neki način, epidemija bolesti bubrega, a glavni uzrok je dijabetes melitus i povišen krvni pritisak, dok su primarne bolesti bubrega tek na trećem mjestu“, započinje priču doktor Bakmaz.

Doktor Bakmaz smatra da su nefrolozi na neki način privilegovani ljekari jer i nakon potpunog otkazivanja funkcije bubrega imaju na raspolaganju tri metode za zamjenu njegove funkcije - hemodijaliza, peritoneumska dijaliza i transplantacija. To su, kaže, metode koje omogućavaju da, nakon potpunog prestanka funkcije bubrega, čovjek nastavi svoj život bez obzira što njegov kvalitet nije isti. Kako bolesti bubrega uglavnom nisu primarne, za liječenje nefroloških pacijenata neophodan je multidisciplinarni pristup i saradnja sa drugim doktorima kako bi zajedno našli rješenje.

„U našoj bolnici liječimo pacijente i sa akutnim i sa hroničnim oštećenjima bubrega. Za potrebe dijalize i peritoneumske dijalize imamo svu potrebnu opremu tako da ove usluge pružamo svim pacijentima iz Hercegovine. Trenutno je na hroničnom programu hemodijalize u Trebinju 25 pacijenata što je veliki broj. Pored pacijenata iz Hercegovine u našoj bolnici se radi i takozvana turistička dijaliza odnosno dijaliza za pacijente sa terminalnom bubrežnom slabošću koje put dovede u Trebinje“, objašnjava doktor Bakmaz.

Doktor Bakmaz posebno ističe značaj nefroloških edukacija i kongresa koje redovno posjećuje. Znanja stečena na kongresima moguće je primjeniti u trebinjskoj bolnici, pojašnjava doktor, ukoliko se ona odnose na opremu i lijekove dostupne i u našoj državi. Međutim, na kongresima se govori i o novim tehničkim dostignućima koja se tiču aparature, a to je, priča doktor, nemoguće uvesti kod nas, prije svega što se to primjenjuje za posebna i rijetka stanja i komplikacije u nefrologiji, a ne u svakodnevnom radu.

„Najveći problem kod bolesti bubrega je što bubreg ne boli pa se ljudi relativno kasno jave sa znacima bubrežne slabosti. Shodno tome, posljednjih nekoliko godina radimo na edukaciji kolega iz primarne zdravstvene zaštite da prepoznaju pacijente koje treba uputiti na pregled kod nefrologa. Ne treba čekati da se razviju simptomi i znaci jer je to već poodmaklo stanje i tu su mogućnosti nefrologa male“, kaže nam nefrolog trebinjske bolnice.  

Doktor Bakmaz je trenutno jedini nefrolog u trebinjskoj bolnici, a jedna doktorica je na specijalizaciji. Doktor Bakmaz posebno ističe saradnju sa KC u Banjaluci i njihovim načelnikom profesorom Vlatkovićem, gdje su uvijek spremni da im izađu u susret kada je potrebna dodatna dijagnostika.

Doktor DRAGAN ČIČKOVIĆ, internista gastroenterohepatolog

Gastroenterohepatologija je grana medicine koja podrazumijeva ambulantne preglede vezane za bolesti digestivnog trakta, endoskopske preglede koji podrazumijevaju gastroskopiju odnosno pregled gornjih partija gastrointestinalnog trakta i kolonoskopiju odnosno pregled debelog crijeva. Ovi pregledi se rade endoskopskom sondom kojom se, pojašnjava doktor Čičković, direktno vizualizuju sve eventualne patološke promjene u tim segmentima.

„U trebinjskoj bolnici je najčešće oboljenje hronični gastritis, vezan za gornji gastrointestinalni trakt, dok se u donjem gastrointestinalnom traktu najčešće javljaju hronične inflamantorne bolesti crijeva. Prošle godine smo počeli da primjenjujemo i najmoderniju biološku terapiju za ulcerozni kolitis i Kronovu bolest i iskustva sa ovom terapijom su pozitivna, a pacijenti stabilni“, kaže doktor Čičković i ističe da pored naše bolnice ovu terapiju pružaju samo Univerzitetski klinički centar Banja Luka i Univerzitetska bolnica Foča.

S obzirom na broj pacijenata koji se konstantno povećava, kadra je, kaže doktor, uvijek potrebno. Najveći problem je, ističe, nedostatak srednjeg medicinskog kadra, tačnije endoskopskih sestara pa zato nastoje da kontinuirano edukuju postojeći kako bi ih opremili za rad u endoskopskoj sali.

„U okviru našeg odjeljenja, gastroenterologijom se bave i doktorica Sanja Ćapin i doktorica Aleksandra Ljubibratić koja je na specijalizaciji i mi činimo gastroenterološki tim. Pored nas troje, imamo i spoljnog saradnika, dr Milana Špurana iz Beograda, koji dolazi jednom mjesečno. Njegov dolazak nam je veoma značajan, prije svega zbog kontinuirane edukacije, ali i zbog zajedničkog uvođenja savremenih metoda i tehnika čime idemo u korak sa napretkom svjetske gastroenterologije“, priča doktor Čičković.

Doktor Čičković vjeruje da će izgradnja nove bolnice značajno unaprijediti njihov rad i povećati mogućnosti te da će dobijanjem novih aparata odnosno savremenih dijagnostičkih i terapijskih nastavaka za te aparate moći da uvedu i neke nove procedure koje dosad nisu rađene u Bolnici Trebinje. To bi za posljedicu imalo da naši pacijenti ne moraju da idu u druge regionalne centre. 

Doktor Čičković ističe značaj kako kongresa u organizaciji gastroenteroloških društava BiH tako i regiona, najčešće Srbije, Crne Gore i Hrvatske, ali i evropskih kongresa na koje odlaze jednom godišnje.

„U praksi nam najviše pomažu takozvane praktične radionice na kojima možemo sami da se edukujemo na nekim novim aparatima, ali i da vježbamo neke nove vještine koje bi nam u praksi olakšale posao“, zaključuje doktor Dragan Čičković, internista gastroenterohepatolog.

Doktore internog odjeljenja sasvim sigurno krase požrtvovanost, ljubav prema medicini, želja i potreba da pomognu svojim pacijentima. Nerijetko se osjećaju poraženo kada su potrebe pacijenata veće od njihovih mogućnosti. Ipak, sve svoje nade polažu u novu bolnicu, a mi vjerujemo da će se na taj način značajno poboljšati kvalitet medicinske pomoći. Jer, čini se, ljekari internog odjeljenja jedva čekaju da im se pruži mogućnost za uvođenje noviteta u trebinjskoj bolnici.