Tragom stogodišnjih platana, Jovana Dučića, izvanredne kulture, istorije, tradicije ali prije svega ljudi, krećemo se suncem okupanim trebinjskim ulicama u povečerje jednog julskog dana.
Grad je već pun turista ali ona prava navala se tek očekuje.

Osim što je Trebinje grad sjajnih vina i različitih tradicionalnih domaćih jela, trebinjski ugostitelji svakodnevno hrane na stotine turista koji su izmoreni od istraživanja ovog prelijepog malog hercegovačkog gradića.

Tako i mi, čuvši da u samom centru grada u hladu stogodišnjih platana postoji sjajna hrana, u izvjesnoj piceriji Amigo, uz mogućnost predaha u ljetnoj bašti objekta, odlučismo da potražimo to mjestašce.

Marko i Amigo, naša priča počinje!

Da budemo iskreni, na prvu se nismo baš ni snašli, pa smo upitali neke od lokalaca, gdje se nalazi taj čuveni Amigo.

„Ja tu piceriju ne zovem Amigo, ja samo kažem idemo kod Marka…“

„Amigo??? To vam je legendarna picerija kod čuvenog trebinjskog gazde Covija, odnosno Marka…“

„Tražite piceriju kod Marka Vica? Dobar izbor, on vam je prava legenda…

„Znam Marka, to vam je eno tamo preko puta pijace, bolju picu nećete probati u Trebinju…“

Bili su samo neki od komentara lokalaca.
Inspirisani tom pričom krenusmo i mi da otkrijemo ko je taj „Amigos“ Marko i kakva je tajna njegove male picerije.
Da budemo iskreni, od toliko komplimenata uhvatila nas je i blaga trema, kako da razgovaramo sa tim vjerovatno čuvenim trebinjskim pica majstorom.

Malo smo šetali, prešli smo preko pijace i odmah smo zaključili da je taj ugodni miris koji nas privlači, zapravo miris nekog od Markovih specijaliteta.
Napravismo i poslednji korak ka ovom simpatičnom mjestašcetu.

Dobar dan, picerija Amigo? Da li smo na pravom mjestu, znate li možda Marka Vica?
Pitali smo visokog plavog momka koji je unutar objekta ne primjetivši nas, sa izuzetnom pažnjom,skoro kao ritualno, pripremao picu.

–  Pa to ste vi! Dobar dan izvolite, čuo sam da me tražite, čekam vas cijeli dan! Evo svi sastojci su spremni, vi se smjestite, dolazim – reče nam nasmijani Marko.

Odmah smo znali da je to to, i moramo da kažemo da je prva impresija bila izuzetna.
Nismo se ni smjestili u malu simpatičnu bašticu u ugodnom hladu stogodišnjih platana sa zelene pijace, inače, „komšija“ onih čuvenih platana iz ljetne bašte.

-Hoćete li nešto da popijete? Kakvu picu želite, vi samo recite ja ću da napravim, danas ste moji gosti i slobodno naručite šta god poželite.

Ostali smo, onako gladni, opijeni ovim mirisima u dilemi, da li da nam ovaj ljubazni domaćin odmah pravi jelo ili da ipak prvo popričamo malo, ne bi li i našim čitaocima prenijeli tajnu popularnosti ovog mjesta.

Ipak ćemo se žrtvovati za naše čitaoce, pa nek‘ ide prvo razgovor sa gazda Markom.
Marko, hvala ti na srdačnosti, hajde malo da popričamo. Molim te, objasni nam kako je ovo, vidi se malo mjesto, postalo tako popularno na lokalu, ali i daleko izvan granica Trebinja, koliko čujemo.

-Na to ću vam dati lak odgovor, odgovor je ljubav prema poslu, reče nam Marko bez puno razmišljanja.
Ljubav prema poslu i uživanje u pravljenju hrane za moje mušterije. Nema ništa ljepše nego kad su mušterije zadovoljne mojom picom, pa me onda zovu za sto da sjedemo, da im malo objasnim kako to uspjevam, kako je pica tako ukusna, kako mi se isplati da u vremenu „divljanja“ cijena imam vrhunski kvalitet za razumnu cijenu.
Zanima ih istorijat mog poslovanja, informacije o životu u Trebinju, ma svašta nešto, nasmijano govori Marko.

Čekaj, kažeš da picu praviš na licu mjesta, da nema šaltera sa gotovim picama?
– Tako je, mišljenja sam da je svaki gost zaslužio individualan pristup, to jest, da svako ima različite zahtjeve i onda se trudim da svaka pica, bude drugačija od prethodne.
Što baš nekad nije ni lako, s obzirom da sam ja glavni pica majstor i radim uglavnom sam, ali, kako sam već rekao, nasmijan izraz lica mušterija je nešto što ne može da pokoleba bilo kakav umor.

Ljudi, on je nama upravo rekao da radi sam… A picerija je već bila relativno popunjena i sve mušterije su uslužene.
Marko, kako uspjevaš da se nosiš sa različitim željama gostiju, praviš picu, uslužuješ, radiš dostavu…

–  I nabavljam namirnice na licu mjesta, uz gromoglasan smijeh prekide nas uvijek nasmijani gazda Marko.
Ljudima je nekada to simpatično.
Znate, zahtjevi su razni, pice se prave, kao što sam i rekao na licu mjesta, svi imaju različite zahtjeve.
Dešavalo mi se da, trčim i tražim specijalne soseve i vrste sireva, da bih mogao da odgovorim na licu mjesta i na najdelikatnije recepture.
Nekada je malo zamorno, ali navikao sam.
Volim da ne postoji pica, koju ja ne mogu da napravim, ma kakva god receptura bila.
I da to ide momentalno, na licu mjesta, svaka za sebe da bude, unikatna na svoj način.

A onda malo da posjedim sa svojim mušterijama i razmjenimo koju rečenicu, o njihovom doživljaju Trebinja.

Marko čovječe, baš svaka ti čast, pa reci nam šta sve nudiš od hrane?
–  Pa počeo sam da radim pice još kao klinac od 18 godina.
Pokušavao sam i da upišem fakultet, čak mi je dobro i išlo, ali ljubav prema hrani je uvijek pobjeđivala sve ostale interese i zanimanja.
Zanimljivo je recimo, da je iz picerije u kojoj sam tada radio, izašlo par vrhunskih lokalnih pica majstora, koji danas Bogu hvala imaju kao i ja svoje picerije i uspješno se bave ovim zanimanjem.
Ja sam prvo samostalno počeo sa picama, kasnije sam ubacio i sendviče, paste, roštilj, ćevape, ma radim baš dosta toga, zadovoljno reče Marko.

Okej, zanima nas kada si krenuo sa samostalnim radom?

–  Samostalno sam krenuo iz onog objekta iza vaših leđa, tu je danas gradska tržnica, pokazuje nam Marko, prelijepu prije par godina otvorenu gradsku tržnicu na zelenoj pijaci trebinjskog Trga Slobode.
Tu sam krenuo 2013. godine i kao svaki početak i moj je bio težak. Ljudi su nepovjerljivi, imaju svoje navike gdje jedu i slično.
I kad je krenuo posao dobio sam informaciju da se moram iseliti iz objekta u drugi, ovaj današnji jer se otvara Gradska tržnica.
Priznajem nije mi bilo svejedno, bio sam se uplašio šta će biti, jer je posao tek bio krenuo, a onda se desio pravi bum.
Ova lokacija sa ljetnom baštom se pokazala kao pun pogodak.
Počeli su osim lokalaca da dolaze i turisti i to sa svih krajeva svijeta.
Nekad imam osjećaj da sam bar jednom nahranio svakog čovjeka u Srbiji, kroz smijeh govori ovaj simpatični mladić.

Pa dobro, šta misliš da je tajna tvog uspjeha i zašto ljudi biraju baš ovo malo mjesto.
Znajući da ljudi danas vole neka „fensi“ mjesta?

–  Kao što smo već rekli, vjerovatno je dobra hrana to što ih vraća.
A Boga mi nekako i moj odnos prema njima.
Ja vam nisam jedan od onih što usluži gosta i sa njim je završio.
Ja volim i da sjedem i da se družim i da popričam…
Epilog te priče je da sam stekao više stotina prijatelja širom Balkana, koji mi se vraćaju svakog ljeta iznova.
Lijepo se ispričamo, pojedu neko svoje omiljeno jelo, koje napravim posebno za njih i svima dobro, smije se Marko.
Oni se lijepo ugostili, odnijeli lijep utisak iz Trebinja, meni dan prošao u pozitivnoj i radnoj atmosferi i onda ne osjetiš ni umor, niti imaš kad da razmišljaš o bilo čemu negativnom.
Život je zapravo jako jednostavan, ako radiš ono što voliš, ali moraš raditi iz srca i onda se to lako prenese i na tebe i na sve okolo, zaključuje Marko.

Da, vidimo da je tako, svi znaju za tebe a evo kako noć odmiče, ljudi sve više dolaze na šalter picerije Amigo, dok ih mi molimo da se malo strpe za narudžbinu, jer je Marko definitivno zasluživo posle toliko godina rada, da se na ovaj način, preko Trebinje.Travel-a predstavi i široj publici.

Marko, prije nego što počneš da nam pripremaš picu, reci nam da li imaš neke anegdote iz svog poslovanja sa klijentima, nekako nam je to uvijek zanimljivo čuti.

– Uh, toga je bilo baš dosta, uz smijeh zaključuje Marko.
Bilo je smiješno, kad sam radio u starom objektu, pa su vrata bila stara i trošna i brava nije bila baš najbolja. Sjećam se radio sam dvokratno i na kratko sam zaključao i svratio do kuće da obavim nešto.
Vraćam se, u objektu čovjek pravi sendvič.

Pa šta si ti, zaprepašteno pitamo?
–  Ništa, rekao sam mu da ga je dobro napravio i da ću ga zaposliti, gromoglasno se smije Marko.
Izgleda da je čovjek bio malo popio, naslonio se na staru bravu i vrata su se jednostavno otvorila.
Vjerovatno nije imao strpljenja da me sačeka pa je odlučio sam da se posluži.
Nema veze, bitno je da nije ostao gladan, hahah, smije se ovoj neobičnoj priči gazda Marko.

Zanimljivo mi je bilo i kad je neko veselo društvo djevojaka i mladića iz Srbije jedno veče večeralo kod mene, subota veče je bila sjećam se.
Kasnije ja taman krenuo da zatvorim objekat i malo predahnem od napornog dana, evo njih vraćaju se.
Govorim im, nije valjda da ste već ponovo ogladnili?
„Nije nego smo došli da te vodimo sa nama u provod“, opet se smije Marko.
I ja šta ću, umjesto kući, odem na živu muziku.

I dalje nastavlja svoje dogodovštine sa gostima…
Šta ću volim da se družim sa ljudima, iako bi nekad valjalo da mi dan traje bar 40 sati.
Zanimljivo mi je kad nekad dođu trebinjci i sjednu za sto, ja im kažem izvolite, a oni mi odgovore „Covi mi smo došli samo da popijemo kafu sa tobom“, opet se smije Marko.
I onda su to momenti kada zaboravite i umor i naporan dan.
Dobar odnos sa ljudima i prijateljstva nemaju cijenu, a meni je moj „Amigo“ donio na stotine prijatelja.

Imao sam i nekih ozbiljnih komplimenata na rad.
Skoro mi je došao neki čovjek, onako, sav poslovan, sve nešto gleda, posmatra onu picu, jede bez žurbe.
Ja prilazim, pitam da možda nešto nije u redu, a on mi govori da je on profesionalni pica majstor iz Hrvatske koji radi kao „food bloger“ širom Evrope.
Rekao mi je da nije pojeo takvu picu ni u Italiji.
Nudili su mi i mnogo novaca da pređem u neki drugi grad da radim, da budem glavni pica majstor, sve sam odbio i nisam se pokajao, jer ovo mjesto, jednostavno, to je moj stil života, a nasmijana i zadovoljna lica mojih mušterija su nešto što se ne može platiti novcima.

Marko i Amigo, izuzetna priča, pomislismo.
Reci nam, osim picerije koje su tvoje omiljene tačke u Trebinju, šta misliš što je Trebinje tako posebno?

–  Kao što i vidite, moj posao uz sve prednosti je jako naporan, radni dan mi traje baš dugo.
Moje lokacije za odmor u Trebinju su uglavnom neka mirna mjesta, gdje mogu da uživam u suncu i tišini.
Volim popiti kafu u restoranu na Gračanici, volim uživati uz prvu jutarnju kafu u Platanima, ili relaksirati se uz kupanje i sunčanje na bazenu u Bregovima.
Takođe, i more mi je blizu pa se često opustim na plažama Igala i Herceg Novog.
Mislim da je i turistima, pogotovo iz ogromnih gradova glavni motiv dolaska upravo taj mir, koji nemaju u svojim sredinama i to je možda i glavna posebnost Trebinja.

–  Nego, previše smo se zapričali, odjednom reče i promjeni temu Marko.
Vrijeme je da nešto ponudite, pa nećete valjda gladni sjedati, naglo se ustade naš domaćin.
Kakvu picu želite, želite li nešto uobičajeno, unikatno, nešto hercegovački, upita nas on.

Nama je ambijent i razgovor izuzetno prijao, sve što si rekao je istina, zaista je atmosfera familijarna i prijateljska.
Mi te nećemo mnogo mučiti nekim neobičnim zahtjevima, već samo napravi neki obrok za nas.
Podrazumjeva se, tako predano i sa ljubavlju kao što i inače radiš.

Čini nam se da nismo ni izgovorili ove riječi, ukusna pica je već zamirisala i bila pred našim očima.
Spektar boja i mirisa, podsjećao je na pravo umjetničko djelo a ne na „fast food“ poslasticu.
Marko nije štedio ni na sastojcima ni na začinima.
Tijesto je bilo tako mekano i hrskavo, da smo se zaljubili na prvi pogled.
Kao što je pica nastala za čas, tako je i nestala pred našim očima za tili čas, što znači samo jedno-kulinarske vještine ovog pica majstora su nas impresionirale.

Još smo malo posjedali u ugodnom ambijentu trebinjskog trga i na polasku krenusmo da platimo ali nas Marko strogo prekori da ovaj put kuća časti.
Mi se ljubazno zahvalismo gazdi, bratski se izgrlismo i krenusmo dalje.
Iza naših leđa ostade ovo simpatično malo mjesto, razdragani gazda i puni stolovi mušterija.
Zaista je Amigo posebna lokacija i ne čudi što kako je to on rekao „cijela Srbija se hrani ovdje“.

Nekako kao da je Marko tačno pretpostavio kada je otvarao piceriju, koji slogan najbolje opisuje njega i njegov rad.
Marko i Amigo-vaš prijatelj dobrog ukusa!
Mi kažemo, apsolutno tačno i opravdano.
Ljupko, šarmantno i prijateljski nastrojeno okruženje.
Uostalom kao i sve u Trebinju.
Jer, to vam je ta lakoća života, sunce i kamen.
Pozitivna energija i čvrst karakter, sve ono što ovaj mladić jeste.
A vama za kraj preporučujemo da dođete u ovu malu piceriju i pronađete vašeg prijatelja dobrog ukusa!

Autor:
Nikola Kokić