Praznik rada se i nekada i sada proslavljao neradno. Ipak, nije sve isto. Slavlja ima i danas, ima i roštilja, ali manje. Samo rijetkim će Prvi maj zamirisati na jagnjetinu i ćevape, a onima koji nemaju posla, na propalu ekonomiju i besparicu.Veselin Đedović, jedan od Trebinjaca sa kojim smo pričali o sjutrašnjem prazniku, nema mnogo razloga da slavi: ”Što se mene tiče, neću obilježiti Prvi maj, ne radim. Taj praznik je izgubio svoju vrijednost pošto je većina ljudi bez posla”.
Prije skoro vijek i po sindikati su u SAD-u tražili uvođenje osmočasovnog radnog vremena. Obećano im je to na 1. maj 1886. godine, a kada obećanje nije ispunjeno, počeo je generalni štrajk koji su mnogi platili životom. Prvi maj se godinama, čak i u za naše uslove razvijenim zemljama, obilježeva okupljanjima i protestima. Protesta, doduše rijetko, ima i kod nas, ali koristi od njih nikakve .
“Kod nas ljudi nisu ni organizovani , ni zainteresovani za borbu za svoja prava i život, a poslodavci se o tome sigurno neće brinuti”, kaže Veselin. Ipak, ima i onih koji će sjutra otići da razbistre glavu u prirodi, baciti nešto na roštilj i uživati uz pivo u slobodnom danu. Uglavnom su to zaposleni ili oni koji još ne znaju kako je zarađivati hljeb.
Među starijim Trebinjcima ima dosta jugonostalgičara. Za Prvi maj ih veže lijepo sjećanje, što zbog druženja , što zbog, kako kažu, boljeg i sigurnijeg života.
“Položaj radnika je mnogo lošiji nego prije 30 godina. Nekada je za ovaj praznik svako izletište u Trebinju bilo prepuno, ljudi su bili zadovoljniji, sad im preostaje samo borba za goli život “, priča jedan Trebinjac.
Velika nezaposlenost, firme u stečaju, zaposleni koji platu ne dobijaju mjesecima i godinama, te rijetki koji se usude da kažu nešto u ime radničkih prava navode na pomisao da je sve za šta su se radnici borili vijek i po, za nekoliko decenija uzeo liberalni kapitalizam.

Marija Manojlović, Herceg RTV