Kada u Trebinju kažemo veterinar prva pomisao uvijek je Niko Miljas. I tako skoro pola vijeka, koliko ima da ovaj, na prvom mjestu čovjek, a potom istinski zaljubljenik u svoj poziv, obavlja posao za koji se obrazovao u Sarajevu davnih sedamdesetih godina. Ostao je sinonimom za trebinjskog veterinara jer i danas, nakon 45 godina rada, na dužnost se odaziva isto kao i kada je počinjao, sa puno predanosti, žara i ljubavi.

Niko Miljas

Diplomirao je na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu 1979. godine i po povratku u rodni grad odmah počeo da radi u tadašnjoj trebinjskoj Veterinarskoj stanici smještenoj u Bregovima, pored Sportske dvorane, a kasnije kod stare Željezničke stanice na Ložioni. U međuvremenu je magistrirao i doktorirao.

Zahvaljujući magistarskom radu na temu „Vještačko osjemenjavanje krava“ i eksperimentima uz pomoć kojih su krave ostajale steone bio je pionir u ovoj oblasti u Trebinju, koju je počeo da provodi 1981. godine. Bio je i prvi veterinar koji je 1997. godine otvorio privatnu ambulantu u Trebinju, ali i u Republici Srpskoj.

Obišao je i upoznao čitavu trebinjsku opštinu, od centra grada do zadnjih sela u Popovom polju, Turkovića sa lijeve i Strujića i Koteza sa desne strane, zatim do Mirilovića i bilećke opštine, Nudola i Grahova, odnosno do Crne Gore pa sve do Zubaca i granice sa Hrvatskom. Najčešće automobilom, ali i biciklom, posebno tokom rata, kada je jedino tako bilo moguće stići tamo gdje se stići mora. Radeći svuda upoznao je i mnogo ljudi, ali su i oni upoznali njega. Iako posla oko stoke danas ima mnogo manje nego nekada, Niko Miljas ostao je upamćen kao čovjek koji drži riječ i veterinar koji će doći da pomogne u bilo koje doba dana i noći.

„Završavao sam gimnaziju i razmišljao o dvije solucije - medicinski ili veterinarski fakultet. Otišao sam u Zagreb da polažem prijemni na medicini. Primali su 220 kandidata a ja sam bio 228. i tu sam prelomio, što se kasnije ispostavilo ispravnim jer ne znam kakao bih se snašao liječeći ljude, previše su to stresne situacije. Sjećam se, došao sam po dokumenta, a u sekretarijatu fakulteta mi kažu da će proširiti listu i primati još studenata. Kažem: Došao sam po dokumenta i odoh! Otišao sam u Sarajevo i upisao se na Veterinarski fakultet u septembru '74. a diplomirao u julu '79. godine. Vratio sam se u Trebinje, išao malo na praksu sa kolegama i 1. oktobra počeo da radim. Bila su nas tri veterinara, Ahmed Ćatović, Todor Ružić i ja i jedan tehničar. 1981. godine u maju sam počeo sa osjemenjavanjem krava. To me zanimalo i dugo sam se time bavio“, počinje Niko sa nama priču o počecima u veterini.

Kaže nam da je prvi veterinar u svojoj porodici i da smatra kako nije pogriješio odabravši ovu profesiju. Nekada sam, potom uz pomoć supruge Ljiljane, a danas i obojice sinova, Jaka veterinara i Neđa veterinarskog tehničara, put jednog čovjeka prenio se na nove naraštaje. Sada je sve  lakše, ali nekada, sjeća se, nije bilo tako.

"Bila je to prava veterina" - Niko na jednom od brojnih terena (1987.) 

„Na fakultetu smo imali malo prakse i sve što sam naučio bilo je kroz rad i na svojim greškama, koje, srećom, nisu bile velike pa su me ljudi prihvatili. Prije nego što sam počeo samostalno da idem na teren, išao sam sa starijim kolegama. Prva intervencija bila je sa pokojnim kolegom Ćatovićem u Dračevu gdje smo pošli da pregledamo bolesnu svinju. Pratio sam šta je radio, memorisao i kući sve zapisao do tančina. Tako sam se trudio da učim. Ipak, najviše sam učio radeći sam. Imao sam veliku sreću da je Bog bio uz mene pa nikada nisam napravio neku veliku grešku“, kaže nam ovaj veterinar i sada skromno, ne želeći da prihvati da sve zasluge koje mu ljudi pripisuju zaista njemu i pripadaju.

U državnoj veterinarskoj stanici radio je od oktobra '79. do jula '97. godine. Nakon 18 godina odlučuje da krene u privatnu praksu. Znanje i iskustvo nisu bili upitni.

„Te godine je u RS donesen zakon o privatnoj praksi, tako da smo mi bili prva veterinarska stanica uopšte u Srpskoj. Moram da pomenem da mi je prilikom pokretanja te priče puno pomogao Božidar Vučurević, moj prijatelj, koji je mnogo puta bio uz mene i tokom i nakon rata. Prvobitno nam je prostor bio manji, vremenom smo proširili, a lokacija je sve vrijeme ista. Imao sam prilično iskustva, iza sebe i ratni period koji sam proveo u radnoj obavezi od '92. godine. Mnogo se radilo i to je bio pravi posao, dannoć. U to vrijeme, svojim savjetima puno mi je pomogao i bilećki veterinar Drago Dangubić“.

Prva trebinjska privatna Veterinarska ambulanta „Srna“, u naselju Ložiona, na obali Trebišnjice sa radom je počela 1. jula 1997. godine, u porodičnoj kući Miljas. Skoro tri decenije na ovoj adresi se traži pomoć za stoku i kućne ljubimce. Više od dvadeset sedam godina odavde se uvijek odgovara na svaki poziv i odlazi do svake pa i najudaljenije kuće u bilo koje vrijeme i kada god treba.

VAŽNO JE ODRŽATI RIJEČ

„Kad sam počeo raditi, veterinar Ćatović mi je rekao: - Nije bitno hoćeš li uspjeti da pomogneš životinji, bitno je da se pojaviš kada kažeš da ćeš doći, da si bio tu i odradio posao. Niko ti neće zamjeriti ako životinja ugine, ali hoće ako ne dođeš kad si rekao! – To sam usvojio i uvijek dolazio tačno u minut. Održati riječ je bilo najbitnije. Nikad nisam zakasnio, a ako ne bih mogao stići, odabrao bih najtežu intervenciju za prvu i javio ljudima da ću kasniti da imam nešto hitnije. Tim temeljnim i tačnim radom ljudi su mi vjerovali. Onda, mora čovjek znati kad se može šaliti a kada biti ozbiljan i mora se znati sa ljudima. A ljudi po selima su divni, srdačni, gostoprimljivi. Kakva god da je situacija bila, sa njima je bilo uvijek nekako veselo i opušteno. Znao sam biti umoran pa kod nekih i prileći, kao što se desilo jednom u Sedlarima. Sve sam uspio na vrijeme da obavim i nisam nikoga nikada ostavio da nisam završio posao. Time sam se uvijek vodio i taj stav zauvijek zadržao!“
Privatnu praksu započeo je sa suprugom, koja je naknadno završila Veterinarsku tehničku školu i do danas je njegov tehničar, ali i mnogo više od toga, već 42 godine životni saputnik i saradnik u koga se uvijek mogao pouzdati i osloniti.

Kako nam gospođa Ljiljana priča, upoznali su se u kafani „Konoba“ koju je u Trebinju svojevremeno držala Nikova majka. Nije ih, dakle, povezao posao, već ljubav, koju su kasnije prenijeli u zajednički rad. 

„Da bi otvorio privatnu praksu Niko je morao imati tehničara pa sam se prekvalifikovala. Prethodno sam završila gimnaziju, udala se i posvetila porodici i našoj djeci. Kada je krenula privatna praksa, djeca su bila malo veća i mogla sam da mu pomognem. Odlično sam se snašla u radu sa Nikom jer je on profesionalac i od njega ko hoće može da nauči. Brzo sam se uhodala i s ljubavlju radim. Sinovi su nastavili Nikovim stopama pa je stariji Jako veterinar, a Neđo, premda je završio informatiku, takođe se opredijelio za veterinu i danas je tehničar. Oba vole životinje i zavoljeli su ih preko Nika. Takođe, i starija sestričina je završila veterinu. Svi oni su kao djeca išli sa Nikom po selima i zavoljeli te ljude i životinje. Sve što se radi s ljubavlju uspijeva. Ovo je vid hitne službe, ali za životinje kojem smo se mi apsolutno predali“, kaže nam Ljiljana.

Veterina u srcu: Niko i Ljiljana Miljas sa sinovima Neđom i Jakom

Niko se lagano nadovezuje, dodajući da mu podrška supruge mnogo znači, poput i činjenice da su sinovi krenuli njegovim stopama.

„To je velika prednost. Bez obzira na sve divne ljude i kolege, nije lako imati to povjerenje koje imam u svoju djecu. Prenio sam im iskustvo, a gledajući ih kako rade, znam da su odgovorni i posvećeni poslu. Nakon svojih 45 godina u veterini polako se sklanjam, prednost dajem djeci. Tu sam kada oni negdje odu da ih zamijenim. Moja žena je stub porodice, prihvatila je i privatnu praksu, predala se poslu i bez nje bi mi bilo teže. Bilo je dosta situacija da nisam mogao da pomognem životinji, ali navikao sam se nekako. Vjerujem da mi je Bog dao da budem veterinar. U humanoj medicini, iako niko ne zna za grešku da si napravio, znaju tvoje srce i duša, a mene je Bog spasio od tih stresova. Bez obzira na iskustvo, znam da čovjek i kad je najsigurniji može pogriješiti. I svaki put kad idem na teren prekrstim se i pomolim Bogu da sve bude kako treba. Kad god sam bio u bezizlaznim situacijama, u sebi bih izmolio molitvu anđela čuvara, zatvorio oči i kao da je božija ruka bila, uspijevao sam sve da riješim“, prilično emotivno Niko sa nama dijeli ove, njemu duboko intimne i važne životne trenutke, kojih je imao mnogo.

Kao čovjek koji voli ljude i životinje, pun duha i vedrine, a i sada velike zanesenosti pozivom, kaže nam da se teško nosio sa situacijama iz kojih ne bi izašao kao pobjednik. Nastoji da pamti one ljepše, kada je na svijet donosio telad, jagnjad, ždrebad, mačiće, kučiće i mnoge druge životinje. Kada je uspijevao da učini nezamislivo i životinju digne na noge.

INTERVENCIJA KOJA SE PAMTI

„Bila je '94. godina, maj mjesec, bez većih ratnih dejstava. U Veterinarsku stanicu došao čovjek sa Trebinjskih brda i rekao da mu se kobila počela ždrijebiti, ali da se muči. Imao sam tri bočice anestetika koje sam uspio nabaviti i krenuo sam s njim. Teoretski sam znao kako se radi carski rez kod kobila. Uzeo sam lijek, napunio špricu, dao kobili u venu i pripremio još anestetika za svaki slučaj. Kobila je za dva minuta legla na lijevu stranu, kako je meni odgovaralo, pripremio sam operaciono polje i znao da je kod konja složena operacija jer imaju jake mišiće. Kao i uvijek, prvo sam se pomolio i sve školski radio, kao da mi nije prvi put već stoti. Napravio sam rez, uvukao ruke da izvučem ždrijebe, ljudi su pomagali. Međutim, problem je bio jer je ždrijebe išlo prednjim krajem, a kako su kod ždrebeta glava i vrat dugački to se zakomplikovalo. I onda sam polako ispravio glavu i izvukao mladunče, sve očistio, zašio ranu i dao antibiotske tablete da ne dođe do infekcije. Radio sam smireno, hladnokrvno i šio polako da konac ne pukne. U međuvremenu su ljudi tražili da je sterilišem. Ostranio sam jedan jajnik, ali drugog nije bilo. Vrijeme leti, ne smijem rizikovati da se ustane i ustanovio sam da je ona sa jednim jajnikom. Cijeli zahvat je trajao oko 3 sata i 15 minuta. To je za mene bio najveći uspjeh jer nisam imao nikoga da mi pomogne nego ljude koji ne znaju ali su radili ono što im kažem. Srećom sam imao narkotik i pošto konji žive od 35 do 40 godina, moguće je da je ta kobila i sada živa. Niko nije vjerovao da sam to tako uradio, čak ni moje kolege, ne znam nikoga ko je tako sam, bez stručne pomoći izveo nešto slično. Ali, sve je to povezano sa Bogom!“
Bilo je to jedno vrijeme kada su okolna sela vrvila od života pa je naš veterinar znao po 24 sata biti po terenu. Vrijeme u kome je biti veterinar najčešće značilo konstantan rad izvan ordinacije. Kako bi Niko rekao, bila je to prava veterina!

„Sada nije kao prije, najviše je posla u ambulanti, ljudi donose mačke, pse, ptice, hrčke i to je uglavnom gro posla. Velikih životinja je strašno manje, čak 80 odsto u odnosu na '99. godinu kada je bilo 10.000 svinja godišnje za intervencije, onda vakcinacije, pregledi mesa... sada je to spalo ispod 1.000 komada. Bude dana da ne upalimo auto da odemo na teren. Radnog vremena i sada nemamo, ljudi svakodnevno zovu, ali prije je bilo teže. Znao sam upaliti auto, otići 30 kilometara, ući u štalu, namučiti se oko krave kada se teli ili je bolesna. Najteži posao je bio kada se krava oteli i dođe do komplikacija, a radim sam. U nekim štalama nije bilo svjetla, znalo je biti i hladno, vlažno, svakakvi vremenski uslovi. Sada sa mnom ide sin i dosta je lakše. Od 1994. do 2004. godine Ljilja i ja smo radili po 18 sati dnevno, toliko je posla bilo. Ostajao bih po terenu i do ranih jutarnjih sati. Ali, nije mi bilo teško, volio sam i volim ovaj poziv!“

Iako je posao uglavnom prepustio sinovima i danas se zna desiti da ljudi naviknuti na Nika i dalje traže da im isključivo on dođe i pregleda životinju. Niko nam u svom maniru kaže da pođe sa sinom i, znajući šta i koliko vetrinar Jako može, nadgleda dok mlađi Miljas radi.

Ovog čuvenog trebinjskog veterinara, uvijek spremnog na šalu, ljudi su zavoljeli zbog njegove neposrednosti, dosljednosti i posvećenosti poslu. Znao je poći na put i vratiti se ako ga je neko nazvao da je životinji negdje, makar i kilometrima odatle daleko, potrebna pomoć. Obavezno je i nakon intervencija navraćao da obiđe svoje pacijente. U Trebinju se i sada prepričavaju anegdote šta je i kako Niko Miljas rekao negdje na nekom selu.

I danas, kao i gotovo redovno, kada dođete pred Veterinarsku ambulantu „Srna“, pored srdačnog osoblja, dočekaju vas pas ili mačka. Nekada su to bila dva njemačka ovčara Linda i Buba, koje su nažalost uginule, ali zato je danas tu mačak Dule, ravnopravni član ove porodice već 13 godina.

Sa svojih 69 godina i gotovo pet decenija rada, Niko Miljas kaže da je sve ciljeve ostvario i da ništa ne bi mijenjao. Koliko je sebe dao u veterinu toliko mu je veterina i uzvratila. Možda i više, kada njegovim stopama već prilično sigurnim korakom idu nove generacije kojima je potpuno nesvjesno prenio ljubav prema životinjama, ali i ovom humanom pozivu, zbog čega i danas slovi za omiljenog trebinjskog veterinara!