Nedavno je portal TrebinjeLive.info objavio vijest o novoj zbirci poezije naše sugrađanke Olgice Cice „Pričaj sa sobom“, a prije nekoliko dana Olgici je uručena značajna nagrada za rukopis njenog novog romana „Iskre u tami“ od Udruženja srpskih književnica.

Nagrada je u obliku „Povelje kneginje Milice“.

Ovo je njeno četvrto prozno djelo koje je nagrađeno. Na pitanje šta nudi čitaocima njen prvonagrađeni rukopis koji je na konkursu od ponuđenih 46 rukopisa proglašen najboljim, Cice je odgovorila:

„To je proza koja je napisana dosta moderno, u obliku dijaloga i monologa glavnih likova, njihovih razmišljanja o životu i njegovim brojnim aspektima. Likovi su obični ljudi, ne nikakvi čudotvorci ni genijalci, ali to postaju kroz svoje padove i dizanja, jer se sjajno bore sa sobom i svojim slabostima. Posmatrala sam ljude sa hendikepom, koje često zbog površnosti i predrasuda smatraju poluljudima, a oni su ljudi i žele da ih tako vide. Život je lijepa i jedinstvena šansa, ali pun je tamnih hodnika i provalija, a mi moramo hraniti i jačati svoju armaturu i što je moguće više biti vertikalni. Pitanja koja se nameću svakom u određenom trenutku su: Šta ako padnem? A šta, dušo, ako poletiš? Divim se čovjekovoj snazi i poštovanju života“.

Olgica Cice ne žuri sa objavljivanjem ovog rukopisa. Kaže da je za nju važno da njeguje svoj duh i um aktivnostima koje ne daju samopouzdanju da iščili, da reaguje na slabosti pozitivnim inatom i borbom. Na pitanje šta vidi kao korijen čovjekove snage, odgovorila je:

„Zdrava porodica i djetinjstvo su nukleus iz koga crpimo minerale i vitamine koji će nas formirati. Kasnije nas, osim genetike, dodiruju i mnogi drugi pipci hobotnice, ali ako je temelj zdrav i jak, malo šta nas može istrgnuti iz ležišta i baciti na ništavan put", rekla je ona.

Na pitanje koje su osnovne poruke njene nove proze, Cice je odgovorila:

„Život funkcioniše po Zakonu spojenih posuda. Sve je u vezi sa svim. Šta izliješ iz sebe, to će se uliti u drugi oblik u istom omjeru. Ne idem u lov na vještice, idem u lov na sunce i južni vjetar. Emocije blijede, smatraju se prevaziđenim. Počinjemo da ličimo na robote. Ja hoću da budem demode i da pred sobom nosim ovo svoje srce kao transparent sa ljekovitim biljem, ono uvijek nekome treba“.