„Beograd je grad koji pruža bezbroj mogućnosti, ali zauzvrat uzima svu energiju i vrijeme. Često možemo čuti da je Beograd džungla i to je zaista tačno. Iako su u njemu koncentrisani razni narodi i mentaliteti, najbolje se osjećam u društvu svojih zemljaka. Trebinje nam svima jednako nedostaje pa se nadamo boljoj drumskoj mreži ili pak izgradnji aerodroma koji bi doprinijeli tome da manje vremena provodimo u putu, a više u rodnom kraju sa porodicom“, nostalgično započinje svoju priču Vladimir Marić, inžinjer građevinarstva i rukovodilac projekta Beograd na vodi.
Vladimir, po završetku trebinjske Gimnazije, odlazi na studije Građevinarstva u Beograd i od tada je njegova stalna adresa u glavnom gradu Srbije. Ipak, sanja da će se jednog dana vratiti u Trebinje i to je nešto od čega ne odustaje.
Mada su, pored građevinarstva, mogući izbori za buduće zanimanje bili elektrotehnika i arhitektura, odlučuje se za građevinarstvo i danas je, kaže, presrećan što je baš ono bilo njegov izbor.
„Za građevinsrstvo sam se opredijelio na bazi sagledavanja činjenice o širokom dijapazonu smjerova i obrazovanja koje ta profesija nudi. Od projektovanja i izvođenja brana, mostova, tunela, preko puteva, železnica, aerodroma pa do industrijskih i stambenih objekata. Praktično sve što čovek zamisli, a treba da ima neku upotrebnu vrijednost, ima dodirnih tačaka sa graditeljstvom. Ta ljepota stvaralačkog procesa i učešća u nečemu što će trajati dugo poslije trenutka stvaranja i svjedočiti o vještinama učesnika, glavni je motiv svakog graditelja“, priča nam Vladimir sa velikim oduševljenjem što je baš građevinarstvo njegov poziv.
SUŠTINA JE U STVARANjU NEČEG NOVOG I TRAJNOG
„Ponosan sam na svaki projekat u kom sam učestvovao, čak i kad nisam bio direktno odgovoran za njegovo izvođenje. Nikad mi nije bila bitna veličina investicije, grandioznost ili komplikovanost projekta. Na potpuno isti način sam se odnosio i prema izgradnji nečije porodične kuće i prema projektu naftnog terminala na kom sam radio u predgrađu Drača. Zapravo je suština u stvaranju nečeg novog i trajnog“, navodi Vladimir i dodaje da mu je velika želja da učestvuje u izgradnji nekog budućeg velikog hrama ili manastirskog kompleksa.
Iako je, nakon diplomiranja, želio da se vrati u Trebinje, ono je tada pružalo izuzetno malo mogućnosti za mladog inžinjera koji nema adekvatne licence. Po preporuci svog mentora, profesora doktora Dušana Najdanovića, počinje da radi u kompaniji koja je izvodila veliki poslovno-hotelski kompleks u Beogradu, nakon čijeg završetka odlazi u Rusiju.
„Ono što ste mogli u Moskvi naučiti o graditeljstvu za godinu dana, u Beogradu biste mogli naučiti za deset godina, a o Trebinju i Hercegovini u to vrijeme da ne pričam. Otac me je tad posavjetovao da idem u svijet dok još nemam porodicu i dok sam spreman da učim i nikad se nisam pokajao što sam ga poslušao. Iako u početku nisam znao ruski jezik, osjećao sam se kao kod kuće. Ljudi su opušteni, neposredni i puni ljubavi prema Srbima. Moskva sa okolinom ima nestvarnu prirodu, trgove, parkove, bogatstvo flore, faune, istorije, kulture, naprosto raj sa primesama ljudske pažnje i posvećenosti“, priča ovaj inžinjer građevinarstva svoje prve utiske o ovom gradu.
Kako nam kaže, vrlo brzo je savladao jezik i postao rukovodilac radova na nekoliko paralelnih investicija u Moskvi.
„Bio sam inženjer na gradilištu, što je podrazumijevalo pripremu i vođenje celokupnog posla na izradi preko 250 vila u naselju zatvorenog tipa. Radna snaga je bila iz BiH, Srbije, Ukrajine, Bjelorusije, Kazahstana i Tadžikistana, dok su Rusi uglavnom bili nadzorni organi i predstavnici investitora projekta. Držali su se starih propisa i škole nadzora, bili su bezkompromisni u primjenama odredaba svojih zakona“, prisjeća se Vladimir koji je u Rusiji proveo tri godine.
Vladimir ističe da je bio prezadovoljan životom u Moskvi i da, kad bi morao da bira rezervni dom, Rusija bi bila njegov izbor.
„Dosta se radilo, ali je bilo vremena i za putovanja i druženja. Sistem rada je povezan sa njihovim mentalitetom. Krajevi su bogati i sa vrlo malo rada se dosta posjeduje, nema užurbanosti i nervoze, ali se država i njene službe poštuju iznad svega“.
Ovaj četrdesetopetogodišnjak se u Beograd vraća 2007. godine kada odlučuje da je vrijeme da razmišlja o formiranju svoje porodice. S obzirom da je u međuvremenu odobreno dvojno državljanstvo za građane Republike Srpske, dobija i licencu odgovornog projektanta i izvođača radova i postaje član inžinjerske komore Srbije.
U SRBIJU SE VRAĆAJU ODUŠEVLjENI TREBINjEM
Vladimir Marić, kao član Udruženja „Jovan Dučić“, ističe da u Udruženju zaista mnogo rade na promociji Trebinja u Srbiji i da se svako ko je posjetio naš grad u Beograd vratio opčinjen njegovom ljepotom i sa riječima da su pronašli rajski kutak na zemlji.
„Nerijetko me pitaju šta radim ovdje, a mogu da uživam ljepotama Trebinja, a moj odgovor je da od povratka u rodni grad svakako nisam odustao i da se nadam da ću ga uz pomoć iskustva koje sam stekao dodatno oplemeniti i doprinijeti njegovom razvoju“, priča Vladimir koji svoj rodni grad pamti najviše p
o doživljajima sa Trebišnjice i ribolovu.
Nakon povratka iz Moskve, Vladimir je radio u projektnom birou i nekoliko izvođačkih i investitorskih firmi, dok svoje mjesto nije našao na poziciji direktora Beograda na vodi, najvećeg projekta u Beogradu, ali i u cijeloj Srbiji.
Sa arapskim partnerima pri završetku prve zgrade na projektu
„Kompleks Beograd na vodi nije konačan, sastojaće se od tri faze gdje prva faza podrazumijeva izgradnju kompletne infrastrukture, stambenih i poslovnih objekata, hotela, škola, vrtića, šetališta, obaloutvrda, prodajnih centara... Praktično grad u gradu i sasvim je sigurno da je ovo najveći projekat u mojoj karijeri. Zapravo, ja sam predstavnik investitora i lice koje je odgovorno da se određena investicija završi u roku, za određeni novac i u određenom kvalitetu. Znači, ja se bavim izborom izvođača radova, nadzora, konsultanata i po dobijenoj građevinskoj dozvoli upravljam timovima do finalne realizacije posla i predaje stanova, lokala ili kancelarija krajnjim vlasnicima. Ovo mjesto iziskuje punu posvećenost, ne poznaje radno vrijeme, ali je to posao koji me zaista ispunjava i u kom uživam“, kaže Vladimir i ističe da je stvaranje nečeg novog i trajnog, ali i rad sa ljudima i njihovo organizovanje na postizanju zajedničkog cilja ono što ga vodi naprijed i tjera da bude sve bolji.
Ipak, sav uspijeh i užitak u istom bi izostao da nema bezuslovnu podršku supruge Danice i njihovo dvoje djece, Natalije i Vasilija. Kako nam priča, danas je izuzetan osjećaj spoznaja da vodi jedan od najvećih projekata u Srbiji, dok je u početku bilo zaista stresno.
„Kada sam shvatio da sam baš ja izabran za rukovodioca ovog projekta bio sam izuzetno počastvovan budući da je kadrove na početku projekta selekcionisala arapska strana. Prošao sam ukupno 6 intervjua, različitih testiranja što engleskog jezika što stručne osposobljenosti i psihološkog profila, dok nisam dobio saglasnost da postanem dio Eagle Hills porodice, čiji je ovo samo jedan od globalnih projekata širom svijeta“, priča i dodaje da bojazni da je spreman za ovako važan projekat nije bilo.
Kako navodi, jedino je postojala neizvijesnost oko uklapanja u internacionalni tim koji su, pored očekivanih kolega iz UAE, činile i kolege iz Velike Britanije, SAD-a, te Libana i Egipta. Ipak, podvlači, najveća satisfakcija je kada vidite plodove svog rada, zadovoljstvo na licu kupaca, ali i na licima svih učesnika projekta.
Međutim, Vladimir i pored svih obaveza koje ima kao direktor ovog projekta stiže i da se povremeno opusti radeći u svom voćnjaku i vinogradu koje je podigao po dolasku iz Rusije. Formirao je uspiješnu i nagrađivanu destileriju koristeći sve znanje i iskustvo koje je stekao na porodičnom imanju pomažući babi i djedu.
DžUDO – LjUBAV IZ GIMNAZIJSKIH DANA
„U svijet džudoa sam ušao kroz trebinjski Leotar, tokom gimnazijskih dana. Drugar iz odelenja, sad proslavljeni džudista Miljan Mrdić, me je nagovorio da dođem na prvi trening. Nakon toga, pažnjom trenera Dragana Mrdića i Zdravka Mrkonje, potpuno sam se posvijetio treniranju isključivo ovog sporta, do odlaska na studije. Stigao sam i do crnog pojasa, ali sam upisom na građevinski fakultet, prestao da treniram. Naprosto, nije bilo vremena ni mogućnosti da uskladim sve obaveze i ljubavi, ali sam s vremena na vreme oblačio kimono, trudeći se da sve naučeno obnavljam, makar periodično. Danas moj sin u Beogradu, ali i bratić u Trebinju, treniraju ovu drevnu vještinu u čemu imaju moju punu podršku“, priča Vladimir, danas i predsjednik džudo kluba u Mladenovcu.
Ipak, ovaj inžinjer građevinarstva ne krije da mu najveće zadovoljstvo pruža vrijeme koje provede sa porodicom, naročito godišnji odmori tokom kojih nerijetko posjete Trebinje i uživaju u ljepotama našeg grada.
Šta Vi mislite o ovome?