Sa prvim trebinjskim „Zimzogradom“ u Trebinje je stigao i duh Budimpešte, zahvaljujući Nikoli Lučiću, ugostitelju koji je kulinarska umijeća naučio u Hercegovini, a usavršio u Njemačkoj.

U zimskoj kućici svakodnevno miriše „dimnjak“, slatkiš koji je dobio domaće ime, a čija je zemlja porijekla Mađarska i orginalni naziv „kirteškalač“. Još ga zovu odžak-kolač ili mađarski svadbeni kolač.

U Vojvodini je dobio ime „truba kolač“ ili „kurtoš kolač“, a u zemljama gde se pravi nezaobilazan je deo vašara na otvorenom.

– Pravi se tako što se testo istanji drvenom oklagijom i spiralno namota na specijalni drveni kalup valjkastog oblika, a njegova specifičnost je što se peče na roštilju, kao što pečemo „koke na ražnju“. Nazvao sam ga „zlatni trebinjski dimnjak“ – objašnjava Nikola.

Unutra je slatko tijesto sa cimetom, koje se spolja premazuje samljevenim orasima, lješnicima, čokoladom, vanilijom, kremom od narandže, kokosom, a može se i puniti pjenastom kremom.

Nikola priča da ga kupuju svi, od djece do starijih i da su rijetki koji su ga probali, a da se nisu vratili po još jedan.

– Popularan je jako i u Njemačkoj, a Njemci ga prevode kao „pad sa drveta“ , misleći na drveni valjak na kome se peče. Može se kupiti u poslastičarnicama Austrije, Litvanije, Češke, Poljske, Luksemburga, Švedske i Ukrajine.

U Srbiji ga prodaju u Beogradu i Novom Sadu, a u BiH je po prvi put u Trebinju – priča ovaj trebinjski ugostitelj.

Kaže da je na ideju da „dimnjak“ ponudi Trebinjcima i njihovim gostima za novogodišnje i božićne praznike došao njegov sin koji živi u Minhenu i koji planira da u Trebinju otvori ugostiteljski objekat koji će nuditi ove i slične specijalitete evropskih zemalja.

Na simpatično uređenom štandu Nikola posjetiocima „Zimzograda“ nudi i posni prebranac, đuveč, priganice sa kajmakom, medom i drugim punjenjima, ali i kuvano vino.

U Trebinje se iz njemačke pokrajine Bavarske vratio pre nekoliko godina i sa svojom porodicom otvorio hostel.

U razgovoru o svom životnom putu i ugostiteljstvu kojim se bavi cijelog života, najrađe se sjeća kako je pre više od pola veka učio ugostiteljstvo u trebinjskom hotelu „Leotar“ i kao mladić služio maršala Tita.

– Bilo je to prilikom puštanja u rad Hidroelektrana na Trebišnjici, polovinom šesdesetih godina prošlog vijeka. Bio sam mlad, okretan, ali i neobično uzbuđen, stajao sam pred maršalom, koga mnogi nisu imali priliku da vide uživo. Ipak, nisam se dao zbuniti i sve je prošlo kako treba – kaže Nikola.