Već po tradiciji, treću godinu za redom, Udruženje Trebinjaca Jovan Dučić u Beogradu je u spomen na velikog hercegovačkog pjesnika i diplomatu Jovana Dučića okupilo zemljake ispred njegove biste na Kalemegdanu i položilo cvijeće uz prigodan program koji, takođe po tradiciji, izvode učenici OŠ Jovan Dučić u Beogradu.

Obraćajući se okupljenim Trebinjcima i Hercegovcima predsjednik Udruženja Jovan Dučić u Beogradu Žarko J. Ratković istakao je da se o „knezu pjesnikaˮ dosta zna, ali mnogo toga tek treba istražiti.

– U svom burnom i bogatom javnom i ličnom životu Jovan Dučić sretao je brojne vladare, vojskovođe i državnike i bio svjedok nekoliko državnih udara i ratova, revolucija i pobuna, katastrofa i pobjeda. Bio je i ostao, možda, najpoetičniji čovjek naše književnosti. On je tvorac pjesničkog jezika kojim se može reći i ono što je najdublje i najskrovitije u čovjeku.

Ratković se osvrnuo i na vrijeme u kome je ideologija mjerila vrijednosti:

– Iz kulture ga nisu izguravali samo političari i ideolozi, već su to činili i pjesnici i kritičari drugačijih opredjeljenja i uvjerenja. No, Jovan Dučić je mogao biti izgnanik iz domovine, školskih programa i javnosti, ali nikada nije mogao biti izgnan iz poezije i jezika naroda kojemu pripada. Kako reče profesor Nikola Čučković: „Ma gdje putovao ili službovao Jovan Dučić je i u svom srcu i u svojim mislima uvijek bio na prostorima ispod Leotara, u čijem se samom podnožju i danas nalazi njegova rodna kuća i vječna kuća.ˮ Malo je pjesnika koji su toliko izbivali iz svog rodnog mjesta, a da su svoj grad toliko voljeli i u njega s nekom pobožnom radošću dolazili. Sve što je stekao kao pjesnik i diplomata zavještao je svom Trebinju. U prilog Dučićevom patriotizmu govori i jedan odlomak iz pisma koje je nakon pjesnikove smrti generalni konzul Kraljevine Jugoslavije u Čikagu Vukmirović uputio našem Ministarstvu inostranih poslova u Londonu.

Aprila 9-og primio sam telegram od g. Ministra Dvora NJ. V. Kralja, kojim mi se po najvišem naređenju daju instrukcije da pri pogrebu Jovana Dučića, zastupam NJ. V. Kralja, i u ima Njegovo da položim na odar venac, sa natpisom: Jovanu Dučiću – Petar II. Po ovom je postupljeno. Venac je bio od lovorovog lišća sa palmovim granama, dok je na širokoj tamno-plavoj traci utisnut od pozlaćenih slova natpis, kako je bilo naređeno. Natpis je bio ispisan ćirilskim slovima.  Sem venca NJ. V. Kralja i jednog manjeg srebrenog, položenog od strane porodice, na odar nisu polagani ni venci, ni cveće, jer je to bila želja pokojnog Dučića. Ranije je on, u nekoliko mahova, izražavao želju i kazivao, da je u životu imao dosta cveća, i za to bi zamolio one, koji bi ga hteli cvećem darivati, kada bude kretao Bogu na istinu, da mesto cveća njemu – obdare srpsku siročad, koje će posle ovog rata i onako biti mnogo.

Žarko Ratković je najavio da će ubuduće na ovaj dan Udruženje Trebinjaca Jovan Dučić uvijek uplaćivati novac u humanitarne svrhe, a sa tom praksom počelo se od danas kada je uplaćen prilog šestogodišnjem dječaku Marku Ekmečiću iz Prebilovaca za pomoć u liječenju očinjeg vida.

– Znamo da je i ovog momenta Dučić, sa očima na oba svijeta, prati ovaj događaj i vjerovatno nam zamjera na cvijeću koje ćemo staviti pored biste, ali to je najmanje što mu danas, uz sjećanje, možemo pružiti i molimo ga za oproštaj jer se nikada nećemo moći odužiti za sve ono što je poklonio srpskom rodu – zaključio je Ratković.

Nakon hora OŠ Jovan Dučić, učenica ove škole Anđela Mandić kazivala je stihove pjesme Trebišnjica koju je napisala Plamenka Đogo Vulić.

TREBIŠNJICA

Spuštena si ovde
Na krilima neba
Od kamena do mora
Koračaj ti treba.

Sve svetlosti sveta,
Tokom ko da ne teče,
Prelamaš u sjaju
da zavaraš veče.

Sa sedlom od mosta
Jezdiš tako sama,
Griva ti je mesec
Žut od sunčeva plama.

Sve jeseni i zime,
Smenjujuć se večno,
Sva proleća i leta
Stala ti u korito rečno.

Tiha i u sjaju
Ko nebesko ogledalo,
Sve raskošno i lepo
U te se utkalo.

Mirišeš na kišu,
Ponosna u kamenu,
Nežno ljubiš obalu
U nebeskom plamenu.

Nakon toga riječ je dobio pjesnik Rajko Petrov Nogo, akademik RS i sam jedan od dobitnika Dučićeve nagrade.

Nogo je podsjetio da se u Trebinju održavaju Dučićeve večeri poezije, a nagradu je ove godine dobio Gojko Đogo.

– Lijepo je i to što se na Simpozijumu Instituta za književnost i umjetnost iz Beograda i Dučićevih večeri govori o djelu Alekse Šantića, za koga je Dučić rekao da je „najljepše stablo u srpskoj šumiˮ.

Nogo, koga brojni događaji vežu za svečanosti posvećene Dučiću, podsjetio je prisutne na prošla vremena.

– Za vrijeme rata više od 40 najvećih srpskih pjesnika dolazilo je u Trebinje dajući  podršku našoj borbi i poštovanje Dučiću. Ovdje kraj biste mi se okupljamo redovno svake godine i moram vam kazati da nam na tome zavide gotovo svi. Kažu Hercegovci su zaista solidarni, a ja kažem da je to tuđa riječ. Mi smo svojta! Bez te svojte ni moje književne večeri ne bi imale pune sale.

Čuveni hercegovački pjesnik okupljene je upoznao i sa nastankom biste na Kalemegdanu, ne zaboravljajući da istakne zasluge Radomira Šike Begenišića, prvog počasnog predsjednika Udruženja Trebinjaca Jovan Dučić u Beogradu.

– Ova bista je rad Rista Stijovića, a postavljena je uoči povratka Dučića u otadžbinu, uz veliku pomoć koju je neprežaljeni Rade Begenešić davao tada svima nama. 

Rajko Petrov Nogo bio je u delegaciji koja je bila u organizaciji Dučićevog povratka u rodno Trebinje.

– Neko je lijepo napisao da Dučić nije išao od države do države, od zemlje do zemlje, od grada do grada. On je, u stvari, išao od hrama do hrama. Prisjetite se promocije Sabranih djela koju smo imali u Narodnoj biblioteci, komemoracije u Udruženju književnika, red koji se otegao od Knez Mihajlove do Patrijaršije i Crkve da se Beograđani poklone Dučiću. Pa odlazak do Nikšića i Crkve Svetog Vasilija Ostroškog. Dučić je pobrisao granicu između Crne Gore i Hercegovine. Kakav je veličanstven to sprovod bio, takoreći, holivudski. Kako se i Bibisi i Sienen direktno uključivali, iskoristio sam priliku da kažem da je jedan od dobitnika Dučićeve nagrade iz opravdanih razloga odustan. Narod je shvatio da je riječ o Radovanu i prolamao se aplauz. Mnogo je događaja vezano za Dučića koji je aristokratizovao našu poeziju. Ako je Petar II Petrović Njegoš epska, Jovan Dučić je naša lirska paradigma.

Nogo je potom pročitao stihove pjesama Dučićeve izabrane poezije iz knjige Oči na oba svijeta, koju je on priredio a koje odavno nema u prodaji.

HRIŠĆANSKO PROLEĆE

Vidik se krvlju sav zarubio,
Prvi kos peva tanko i tanje.
Aždaju sveti Đorđe ubio,
Srebrnim kopljem baš u svitanje.

Kraj crkve čempres crn zagustio,
Hristovo jagnje ovca rodila,
I Sveti Marko orla pustio,
I Sveti Todor svog krokodila.

Golubica u suncu sinula,
Sa lišća kaplju svete arije…
Dva apostola tud su minula
S porukom sina čiste Marije.

Kraj reke zrače beli krinovi,
Pada snop zraka s neba sredine:
I sja oreol večni i novi
Jagnjeta što gre preko ledine.

Rajko Petrov Nogo je posljednji primjerak knjige Oči na oba svijeta poklonio Žarku J. Ratkoviću, predsjedniku Udruženja Trebinjaca u Beogradu.

Čast da ove godine u ime Udruženja položi cvijeće ispred biste Jovana Dučića pripala je Radu Petroviću, potpredsjedniku Udruženja.

Obrad Ćuk i Milivoje Mišo Rupić pored biste Alekse Šantića

Kao i ranijih godina nije zaboravljen ni Aleksa Šantić, čija je bista na Kalemegdanu postavljena naspramn Dučićeve, a gdje je cvijeće položio Obrad Ćuk.

ZAVIČAJNA MOBA JE NAJBOLJA TERAPIJA: Uroš Milojević ( u sredini) sa Sanjom Vuković, Miodragom Dunđerovićem, 
Javanom Radić i Milivojem Mišom Rupićem

Pored velikog broja članova Udruženja Trebinjaca u Beogradu i na ovom skupu se odazvao veliki broj članova ostalih hercegovačkih udruženja u Beogradu, a posebnu radost izazvao je Uroš Milojević, predsjednik Udruženja Hercegovaca u Zrenjaninu, koji je nakon liječenja i redovnih terapija došao na novu dozu „duhovne zavičajne mobe koja je najljekovitija terapijaˮ.

Trifko Ćorović