Radovan Sudžum iz bilećkog sela Učukovići najstariji je Hercegovac koji je sa svoje 104 godine, kako u šali kaže, preko glave preturio nekoliko careva i država, doživjevši duboku starost.

Nije poznavao Savu Bjelicu, svoga zemljaka koji je živio tridesetak kilometara dalje od njega i doživio 106 godina, ali im je jedno zajedničko: i on i sada već pokojni Sava pamte austrougarsku vlast, pregrmjeli su tri rata, s kojima su pod ruku išli i glad i neimaština, a pritom su zadržali krepost duha kakva se malo gdje susreće.

“Što dijete može zapamtiti malo ko može, pa se i ja sjećam da mi je ko djetetu majka nosila šalicu mlijeka, a s obližnjeg brda Dubovac došao austrijski vojnik i sve mi popio, iako smo mi, đeca, tada bili željni svega. I sad kad pijem mlijeko, a dobro ga volim, sjetim se toga”, kaže Radovan.

Dodaje da je u mlijeku i rakiji možda i recept za dugovječnost jer ko jede domaću hranu – sir, kajmak, mlijeko, suvo meso, može dobro i da radi, a ko radi i usput se umjereno potkrepljuje domaćom rakijom, taj mora biti dugovječan i zdrav.

Sjeća se i odsluženja vojnog roka u Beogradu, gdje je, gradeći put za Avalu i kasnije Spomenik neznanom junaku, kao kaplar odlikovan zlatnom medaljom kralja Petra Drugog, koja mu je u Drugom svjetskom ratu ukradena pa mu je ostala samo povelja koju i danas ljubomorno čuva.

“Dok smo mi radili, bio je još živ kralj Aleksandar i on nas je posjećivao na gradilištu, ali ga te godine ubiše u Marselju, pa smo dva oficira i ja na Avali postavljali crnu zastavu, a na dan sahrane sam bio u paradnom maršu do Oplenca gdje je sahranjen, da bih naredne godine dobio odlikovanje od njegovog sina, mladog kralja Petra Drugog”, prisjeća se starina.

Kasnije je došao i Drugi svjetski rat, u kome se priključio partizanskom pokretu kao artiljerac i većinu svog života proveo u pokretu i radu.

“Danas, kada bih sabrao sve svoje godine rada, u kojima sam 30 godina čuvao ovce, 15 radio na mašini koja češlja vunu, zatim godine rada kod privatnika, u trgovini – imao bih više od 50 godina radnog staža”, kaže Radovan.

Svašta ga je, veli, sustizalo i prestizalo, pa je nakon ženidbe 1937. godine i kasnijeg životnog iskustva, koje traje više od jednog vijeka, zaključio da su u životu najvažniji zdravlje i sloboda.

Važna je, kaže, i sloga ukućana, ali se ona u ovim krajevima nekako uvijek podrazumijevala pa se na nju nije ni obraćala pažnja, tako da porodica Sudžum i danas poštuje i cijeni starog dedu Radovana, koji je od dvojice sinova dočekao četvoro unučadi, desetoro praunučadi i jedno čukununuče.

Živi u rodnom selu u zajedničkom domaćinstvu sa sinom Lukom, snahom Nadom, unukom Milanom i njegovom porodicom, a najviše vremena provodi sa praunukom Stefanom, iako ga, kako dodaje, svi podjednako dobro paze.