Šta je lutka? "Lutka je kobajagi beba" – Ovo je moja drugarica prije 40 godina odgovorila školskom pedagogu kada je provjeravao da li je spremna za školu sa šest i po godina. Simpatičnog odgovora sjetile smo se zahvaljujući komšinici. Pohvalila se kako je sina sa nepunih šest upisala u predškolsko da bi iduće godine mogao u školu. Znajući da je riječ o djetetu koje se ponaša i govori kao da mu nije ni pet, razmijenila sam poglede sa prijateljicom.

Ona je čak nesmotreno i pitala "Zar je tvoj Lazar već u predškolskom?". U prevodu: "Kako će dječak koji se nemušto izražava, ne sastavlja jasno ni proste rečenice i nikad nema strpljenja ni da sasluša pitanje – ići u školu iduće godine?!??

Komšinica je otišla svojim putem, a mi smo nastavile da se preslišavamo kakva su, po pitanju govora i komunikacije, ostala djeca koju poznajemo. Krećem od sestrića koji ima dvije godine i ne priča. Samo "da" i "ne".

Sjetim se da ima i drugaricu–vršnjakinju koja takođe ne priča već za bubu kaže "bu" za kucu "ku" i slično. Prelazim na malo starije komšijsko dijete od četiri i po godine koje niko ne razumije osim njegovih ukućana.

Šta im je zajedničko? Ne fali im ništa, hvala bogu, jer kad ih pitate za cvijet, vodu, nebo –pokazaće u tom pravcu. Ako zatražite štipaljku, donijeće je. Ako pitate gdje je mama, pogledaće ka kapiji. Ali jedva da će progovoriti. U najboljem slučaju dobićete "da", "ne", mimiku ili gest.

Šta je problem? Sva ova djeca ogromno vrijeme provode uz telefon i tablet. Ne znaju samostalno da hodaju i kažu "mama", ali znaju da uključe telefon i prstićima dođu do onog što im treba.

Znaju gdje su igrice i jutjub. I satima, od ranog jutra, u pidžami, neumiveni gledaju ekran. Bude se s njim i liježu. Ako neko pokuša da im to otme, nastaje plač, bacanje, histerija. Da ga ne bi slušali, otmičari brzo igračku vraćaju – zarad mira u kući. I svog ličnog.

Ekrani su im omiljeni i u kolima, posebno ako je vožnja duga. Gledaju ga i u truckavim vozilima GSP-a. Dok čekaju pregled u domu zdravlja. Dok se voze kolicima za kupovinu u supermarketima. U pauzi plivanja. Kad roditelji žele još da odspavaju. Da se utješe ako plaču. Lista je duga, a iza nje stoji jedna stvar.

Linija manjeg otpora. Lakše je tutnuti djetetu telefon u ruke nego se njime baviti. Odgovarati na sto pitanja, a umoran si od svega. I hoćeš na miru da popiješ kafu. A i jedva si uklopio termin s prijateljem kojeg dugo nisi vidio. I samo još malo da odspavaš. I da otkucaš još ovu poruku. Piše ti i šef. A tek što je omiljeni bend izbacio novi spot.

No, dijete traži vrijeme, strpljenje, pažnju. I stvarno hoćeš da ih pružiš, al' ne u kolima dok putujete na odmor, jer odmor je tek počeo, posvetićeš mu se kad stignete na željeno odredište.

A tamo ćeš već naći drugi izgovor. Opravdanje nađeš i dok sa djetetom čekaš u redovima za bilo šta. Jer da te ne bi pitalo kad će, kad će, kad će – uvališ mu ekran i sve je u redu. Nema pitanja, nema problema. Ako te neko upita "Zašto se malo ne posvetiš djetetu?", krenućeš sa pričom kako radiš ko konj, maltretiraju te na poslu, trčiš u nabavke, plaćaš račune, kupuješ stvari za to isto dijete – pa kad da stigneš!

A i gdje si ti u cijeloj priči? Šta je sa tvojim slobodnim vremenom? A ovako, daš mu telefon i svi srećni. I ti i dijete. Svako se drogira svojim ekranom. Ne daj bože da te neko priupita i "Kako ti nije žao da dijete po cijeli dan gleda u mobilni, jer to nije dobro ni za njegov mozak, ni vid".

Ko iz topa daješ dva odgovora. Prvi je "Nemaš dijete pa ne znaš". A drugi "Drugačija su djeca bila kad ste vi bili roditelji, sad su druga vremena".

I dijete kao dijete, niko ga ništa ne pita, niko mu ne priča, daju mu ekran, a tamo šareno, veselo, brzo. Samo klikne, i eto mu crtani, muzika, šta hoće. Sve ima, bez muke. Ne mora da priča, smišlja, mašta, istražuje. Tu je pametna sprava. A koriste je i tata i mama. Daju i tebi. Kakve priče, igra u prirodi, čitanje, istraživanje.

Nema hiljadu zašto-hiljadu zato. I onda se čudim što mi sestrić i mala komšinica jedva odgovaraju na pitanja. I što ne pričaju. Pa nemaju potrebu.

Odmah da kažem da ja imam dijete. Devet godina. Nema ni tablet ni telefon. Nedavno je došlo iz škole i reklo kako je učiteljica redom pitala ko u odjeljenju ima pametni telefon jer će im on možda trebati zbog projektne nastave.

Kada je odgovorilo da nema mobilni, učiteljica je rekla kako može da radi u paru, ali da bi bilo dobro da ima svoj.

Istog dana smo otišli na igralište. Pažnju mi privlači djevojčica koja sto puta ponavlja "Mama, mama, mama..."

Želi da joj pokaže kako se penje po spravama, ali mama neprekidno gleda u telefon i ne diže glavu.

Djevojčica na kraju pritrčava telefonu i zaklanja šakom ekran. Mama je grdi i ljutito pokazuje prstom da se vrati na igralište. Prilazi joj drugarica i pita zašto plače.

"Htjela sam da mama vidi kako sam kobajagi velika kad se popnem".