Tog 18. maja 1993. na Vrbanja mostu u centru grada stradali su djevojka i mladić koji više nisu mogli da opstanu zajedno, ali, suštinski, taj dan je tempus mortis, odnosno čas smrti, istinski multietničkog Sarajeva.

Njihovi "neoprostivi grijesi" za ratno i današnje kvazimultietničko Sarajevo su fakti da su napuštali grad tokom rata i da su odlazili preko Grbavice, koju su držale srpske snage.

I to je jedini razlog zbog kojeg Admira Ismić i Boško Brkić do danas nemaju značajniji spomenik, mada je njihova ljudska priča mogla biti primjer multietničnosti koja je zaista vladala u predratnom Sarajevu.

Mladi par, Srbin i muslimanka, pokušali su 18. maja 1993. godine da napuste grad i odu za svojom sudbinom gdje žele.

Mada je dogovoreno da će biti propušteni, na nekoliko desetina metara prije prelaska na Grbavicu, centralno sarajevsko naselje koje su držale snage Vojske Republike Srpske, Boško i Admira su ubijeni.

Danima su ležali blizu Vrbanja mosta, koji je bio na samoj gradskoj liniji razdvajanja zaraćenih strana. Sahranjeni su poslije u srpskom dijelu grada, a nakon rata njihovi posmrtni ostaci su, prema želji Admirinih roditelja, preneseni u Sarajevo.

Sarajevski mediji su godinama, po uhodanoj matrici, optuživali srpske snage.
Čak su i roditelje nesrećne djevojke obmanuli da se ubica zna i da je to "agresorski potpis".

Prije nekoliko godina, iz srca muslimanskih obavještajno-propagandnih ratnih krugova, posvjedočeno je da je metke ispalio pripadnik "Ševa", snaga koje su pravile diverzije i izazivale masakre i ubistva kako bi održavale ratne tenzije.

Od tog časa, nesrećni mladi par Boško i Admira prestaju biti zanimljivi sarajevskim medijima i njihova sudbina seli se sa većih novinskih stubaca na privatne "Fejsbuk" stranice i manje tiražne novine. A kada ih i pomenu svakog 18. maja uglavnom se upadljivo izbjegava cijeli kontekst.

Tragična priča o užasnoj smrti to dvoje mladih na nekadašnjem Vrbanja mostu svodi se na besmisleno preganjanje o tome ko ih je ubio /mada je jedan od najviđenijih pripadnika "Ševa" službeno priznao učešće u ubistvu/, a upadljivo se izbjegava pominjanje lokacije prelaska /tadašnje Srpsko Sarajevo/.

Stvar je jasna - mimikrijska multietničnost poslijeratnog Sarajeva, čiji sastav danas u procentu od gotovo 90 odsto čine pripadnici samo jednog naroda, stvara mimikrijski žal za nesrećnim zaljubljenim parom jer je simbol "multietničkog grada".

U isto vrijeme, ta ista verbalna, a suštinski nepostojeća multietničnost ni u ludilu ne želi da Admiru i Boška uzme za svoje simbole jer se svim svojim monoetničkim bićem protivi svemu što su bili i što su htjeli da budu Boško Brkić i Admira Ismić.

Za mimikrijske multietničare, koji novinski i politikantski nariču nad njihovom užasnom sudbinom, Admira i Boško su, u stvarnosti, potpuno neprikladni kao simbol, pa čak i štetni. I po pitanju prošlosti i kada se ima u vidu sadašnjost.

Pravi heroji ratnog i današnjeg Sarajeva su oni koji stradavaju za vjeru /šehidi/ ili koji su poginuli od metka ili granate "četnika", "agresora"...

Boško i Admira su, suprotno tome, bježali iz grada u kojem nisu mogli da opstanu zajedno. I još su išli preko ratne linije sa srpske strane, a ne nekim uhodinim linijama ratnih vlasti u Sarajevu.

Ukratko i direktno rečeno - retorički multietničari i propagandisti, koji žive na staroj slavi grada Sarajeva, ne žele ni u ludilu da im simboli budu baš multietničari poput ovog mladića i djevojke. Oni su im trebali samo dok su mogli biti pridodati spisku "agresorskih zločina".

Kada je postalo jasno da su ih ubili pripadnici jedinice potčinjene vrhu ratne vlasti u Sarajevu - Boško i Admira prestali su biti simboli grada i postali jedna vrsta balasta koji mediji u Sarajevu pomenu jednom godišnje i zaborave u naredna 364 dana.

Ima mnogo primjera mimikrijske i lažne, ali politički i propagandno opšteprihvaćene multietničnosti današnjeg "šehera", ali primjer /zlo/upotrebe Boška i Admire jedan je od najočiglednijih.

Ako se držimo pravog značenja simbola, onda se može reći da je multitničko Sarajevo izdahnulo baš na mjestu njihove pogibije, u centru Sarajeva, u maju 1993. godine, u pokušaju napuštanja ili bijega, kako već hoćete to da nazovete, iz grada u kojem za njih dvoje, različitih nacionalnih i vjerskih korijena, više nije bilo mjesta.

U to doba, da se ne zaboravi, jedan od glavnih arhitekata nove kulture muslimanskog vrha Džemaludin Latić javno je nazivao djecu iz nacionalo mješovitih brakova - "kopiladima". Takvih "kopiladi" u Sarajevu je bilo mnogo i mnoga od njih su svojim radom i životom obilježili prošlost tog grada.

Otuda, 18. maj simbolično označava prelazak Sarajeva u mimikrijsku multietničnost i propagandnu perverziju, u kojoj ništa nije kako izgleda.