Zdravka Babić, autor zbirke pjesama „Razglednice iz Bileće“, ovih dana će nas obradovati i svojom drugom zbirkom poezije „Mjesec je vajao ženu“.

Beograđani će u moći da vide bilećku pesnikinju Zdravku Babić u ponedeljak 23. novembra na književnoj večeri zavičajnog   kluba „Osvit“ iz Bileće koja će se održati u Galeriji Centra za kulturu i obrazovanje u Rakovici, Ulica Miška Kranjca 7  sa početkom od 18 časova

Razgovarali smo sa pjesnikinjom, koja svoje pjesme opisuje kao odbjegle srne. Pjesnikinjom koja još vjeruje u ljubav i pisanu riječ, kojoj je kako sama kaže, najveće bogatstvo da svoj osmjeh podijeli sa drugima.

– Ne umijem da pričam o sebi. Prvo mi na pamet padnu sve moje mane, a imam ih mnogo (osmjeh)… Ipak , žena sa širokim osmjehom , nježna , osjetljiva ali i ljuta . Šalu na stranu, mislim da o nama najviše govore naša djela. Sve što sam postigla ,postigla sam iz ljubavi. Moje najveće bogatstvo je divan brak,troje djece i kruna jedne velike i vječne ljubavi moj unuk Matej – kaže Zdravka o dodaje:

– Volim ljeto , sunce , prirodu i naravno ljude tople duše. Zagovornik sam istine. Nisam materijalista i novac trošim na sitnice. Volim da dijelim lijepe riječi, njegujem blagoslovena osjećanja, gledam srcem… kristalna osjećanja,život, priroda, slike,  miris su moja neprekidna inspiracija. Vjerujem u magiju poezije, magiju pisane riječi, čiste i javne. Vjerujem u svoju vještinu opsenijerstva , saglasnu sa mojom dušom. Pronašla sam iskon u sebi, svjesna da jedino prosvjetljenjeni možemo drugima pokloniti sebe. Osmjeh koji poklonim drugima uvijek mi se vrati.

Objavljujete drugu knjigu poezije. Kakvo bi poređenje napravili  u odnosu na Vaš prvjenac?

– U mojoj prvoj knjizi razglednice iz Bileće šetala sam vrtom svog zavičaja. Ljubila svaki kamen moga grada, prolila potok suza za minulom mladosti,  pozivala pjesnike… Sve moje pjesme su odbjegle srne, nastaju same i često me iznenade svojim sadržajem i putem. Otmu se iz pera i uvijek bez doručka odu svojim putem, hodaju bose i uvijek ostane žal za onim što nisam uspjela reći , ali i pamćenje na vatru koja ih je grijala dok sam ih pisala. Stvaralačko zrenje me ponijelo stazama strasti ,čežnje i vječne ljubavi. Pod naslovom „Mjesec je vajao ženu“ naći ćete pedesetak ljubavnih pjesama , poeziju za zaljubljene tanane duše. To sam ja, ja koja sam ukrotila svoje zvijezde posute u strasnom poljupcu.

Vaša poezija je ljubavna. Da li u vremenu koje je u materijalnom svijetu nadvladalo emociju postoji zahvalna čitalačka publika?

– Mišljenja sam da je materijalno samo optička varka, u ovom vremenu malograđanstva interesa i učmalosti. Postoji zahvalna čitalačka publika ,koja svoje boli, svoje patnje, strepnje, nesreće liječi raznim porocima i utjehu pronalazi u alkoholu, cigaretama i slično. Svakim danom raste potreba za dobrom poezijom i pisanom riječi. Istina je da u eri kompjuterizacije sve više  čitamo na internet mrežama. Družimo se  na internet stranicama. Svoju poeziju objavljivala sam na FEJSBUKU gdje pletem mrežu prijateljstva sa ljudima bliskog senzibiliteta.

Srećna sam jer ljudi prepoznaju moju ljubav koju sam pustila u beskraj ,moju beskrajnu želju za opštom srećom. Očigledno da su umjetnici poveli veliki duhovni rat,u želji da svojom spoznajom svjetlosti pobijede uticaje lažne ovisnosti ,epidemiju laži i mržnje …Naučimo tražiti sreću u onome što nam je dostupno . Da li su srca zaista od stakla ili su od sve tvrđjeg materijala?  Srce je ipak od finih legura . Cigarete, čokolada, filmovi , fejzbuk, hobiji, mobilni telefoni, automobili. Htjeli priznati ili ne nešto su čega se teško odričemo. A onda  jednog dana , shvatimo da možemo bez svega. Pobijedimo našu prirodu, shvatimo da jedino bogatstvo je izvor u nama samima, da možemo bez svega… Da su nam zdravlje ,ljubav i Božiji zakoni zapisani duboko u podsvijesti jedini uslov za sreću. Na kraju jedino vječno  ostaje ono sto smo doživjeli srcem i damarima.

Bileća zadnjih godina gaji trend afirmacije veoma mladih autora.
Mladalačka stvaralačka snaga, kreativnost i maštovitost su ipak jedina snaga  našeg grada. I to se od mladih i očekuje, bez obzira na teške okolnosti u kojima žive i stvaraju.

 Šta je specifičnost Bileće? 

Duhovni ego i neke specifičnosti su isključivo naše,  a to su upornost i  emocionalno bogatstvo.  Tvrdu ljudsku egzistenciju uspješno pretvaramo u bogatstvo slobode  i u život. Ljudi koji bez obzira na obrazovanje nepogrešivo prepoznaju nepravdu i zlobu, duhovnost kao borilačka vještina. Puno mudrih ljudi, rasutih po svijetu, koji nose svoj mali grad kao biser u srcu. Osmijeh na usnama kojim prekrivamo ratne ožiljke.Često sam šokirana onim što saznam intuicijom i osjećanjem u slučaju sa slučajnim pogledom u nečije oči…Naše patnje i boli, naši izvori sreće, naš stid, strepnja su naši takmičari u igri opstanka u kojoj smo najčešće moralni pobjednici .

 Kako bi strancu predstavili svoj zavičaj?

Neponovljiv krajolik, ljepota i čistota duše, gostomprimstvo , izuzetno bogata nacionalna kuhinja , čisto nebo i bistra voda  i sunce svih 365 dana su bogatstvo mog zavičaja koji ne može predstaviti ni jedna razglednica.

 Uporedite svoje detinjstvo sa detinjstvom ćerke i unuke?

Pamtim srećno djetinjstvo, puno nježnosti i porodične topline, odrasla sam u porodici u kojoj su roditelji brižno  i budno propratili svaki segment moga života  i nastojim da takav odnos zadržim u svome domu. Sa razlikom da današnja djeca imaju puno više slobode u sopstvenim odlukama od nas.Svako djetinjstvo je lijepo,pod uslovom da su djeca plod ljubavi.

Da li je ljubav jedina nada za spas?

Strpljenje, smirenje i ljubav su jedini put do istine.

Trifko Ćorović