Dolaskom iz rodne Like u prvu službu u Hercegovinu, učitelj Isak Vuletić nije mogao ni da zamisli da će i nakon 120 godina i njegovi potomci biti prosvjetni radnici. Njegova praunuka, učiteljica Branka Lovrić Bosnić danas radi u banjalučkoj Osnovnoj školi „Dositej Obradović“.

I danas, u selu Grab kod Trebinja postoji zdanje u kojem je Isak Vuletić 1898. godine počeo svoje službovanje. Tada nije ni slutio da će njegova porodica ostaviti trag u prosvjeti na teritoriji cijele BiH. Dvije kćerke, unuci i praunuci krenuli su stopama pradjeda.

– Volio je Hercegovinu. Radio je i u Rogatici i Vlasenici. Sa suprugom Milkom izrodio je sedmoro djece. Svu su djecu školovali, a dvije kćeri su u Sarajevu završile Učiteljsku školu Vuletić Vukosava i Zagorka – rekla je Lovrić Bosnić.

Vukosava je, nakon rada po bosanskohercegovačkim vrletima, došla u Banjaluku i, nakon svog oca, koji je u ovoj školi radio od 1913. godine do penzije, 1947. godine, radila kao upravnica. Sama škola vodi porijeklo od Prve dječačke narodne osnovne škole iz 1879. godine, odnosno Carske škole. Objekti su se mijenjali, imena takođe, ali je namjena ostala ista.

Odrastajući u duhu prosvjete, i Branka je poželjela da bude učiteljica.

– Kad odrastate u tom duhu, kada stalno pričate o djeci, kada se priča o školstvu, ne poželimo svi, ali vjerovatno, negdje se nađe srodna duša. Valjda je to bila moja. I kao dijete sam se igrala učiteljica i uvijek sam bila učiteljica, i zaista sam samo to i željela – istakla je ona.

Sjeća se Branka dobro priča svojih baka koje su se ovim zanimanjem bavile prije stotinu godina, kada nije bilo nimalo lako biti učiteljica.

– To je bilo odricanje od privatnog života! One su se posvećivale učionici. Za njih su djeca obaveze, rad sa lokalnom sredinom, rad sa stanovništvom, gdje su radile i boravile, a da ne govorimo o putevima kakvi su bili i gdje su sve radili. Dakle, svu svoju energiju, svoj radni vijek posvetile su generacijama svojih đaka, kao i njihovim roditeljima, okruženju, gdje su radile i stvarale. Jer one nisu bile učiteljice. One su bile i domaćice i šnajderice, i babice kad je trebalo, i medicineske sestre, dakle, ta Učiteljska škola ih je činila spremnim za život – dodala je Branka.

Branka Lovrić Bosnić kaže da bi neko bio dobar učitelj treba imati dušu i ljubav prema djeci. Za sebe kaže da je, osim što je izvela generacije i generacije čestitih ljudi, kruna njene karijere scenario koji je ove godine pisala za proslavu povodom 9. januara, Dana Republike Srpske, u kojoj su učestvovala djeca iz nekoliko banjalučkih osnovnih škola.

Vedrog duha, kreativna i danas, učiteljica Branka se nada da će i njen sin, student istorije, jednog dana krenuti stopama predaka.