Jedan od najtežih zločina koji se u II svjetskom ratu desio nad srpskim narodom u Bosni i Hercegovini jeste ustaški pokolj žitelja sela Prebilovci, u prvim danima avgusta 1941.godine. Komunističke vlasti, pogrešno vjerujući da mukli zaborav može imati snagu izlječenja, nisu bile sklone otvarati prostor govorenju o ovom i o mnogim drugim zločinima, kakav je pokolj Bošnjaka bilećkog kraja nad jamom Čavkarica. Prebilovačke žrtve izvađene su iz jame 1991.godine i tada je napravljena spomen-kosturnica, koju su pripadnici HVO minirali već iduće godine. Ove godine dovršeno je obnavljanje spomen-kosturnice, te izgradnja Hrama Vaskrsenja Hristovog, pa je obilježavanje tog događaja održano 8. avgusta. O tome i o drugim temama razgovarali smo sa Njegovim preosveštenstvom episkopom zahumsko-hercegovačkim i primorskim Grigorijem, koji je začetnik ideje o izgradnji hrama i koji je najzaslužniji za duh kojim je bila prožeta ova ceremonija.

Odakle ideja da se Prebilovci obilježe na drugačiji način i da se odstupi od načina na koji se proteklih decenija govorilo o stratištima i mjestima pokolja? Odakle je došao taj poziv „Dođite u bijelom, da slavimo život“, toliko različit od poziva prethodnih decenija?

Ideja izvire iz same suštine predanja istorije mučeništva. Sve istočne religije imaju jedan naročit odnos prema mučenicima, čak bi se moglo reći da su utemeljene na mučeništvu. Međutim, ono što sam primijetio, jeste da mučenici nikada nisu imali osvetnički karakter i da nikada nisu tražili osvetu. Samo zahvaljujući tome bilo je moguće da mučeništvo postane slavno. U svakom drugom slučaju ono bi bilo izvor novih sukoba. Prvi hrišćani gradili su crkve na grobovima mučenika i time su htjeli da pokažu da oni ne vjeruju u smrt nego u život. A šta podrazumijeva vjera u život? Prije svega to da ni po koju cijenu ne želimo da oduzmemo život nego da svemu što je oko nas darujemo život, onoliko koliko možemo. Ako vjerujemo da je Bog sami život i da je izvor života i ako vjerujemo da On sve nadahnjuje životom, onda i naše življenje treba da bude po slici i prilici Božjoj, te da se i mi trudimo da nadahnjujemo život. Davanje značaja onome ko je bio protiv života i ko ga je uništavao, ne doprinosi životu. Time smo se vodili kada smo htjeli pokazati da je u Prebilovcima važna slava a ne osveta. To nije bilo lako, jer je ljudskoj prirodi, bolje reći slabosti ljudske prirode, osvetnički mentalitet prosto prirođen i u nju ugrađen. Kako smo pokušali da se borimo protiv toga? Arhitekturom, slikarstvom i riječima kojima smo se obraćali ljudima. Do te mjere da se pazilo o svakoj riječi, pa je bilo čak i idejnih i verbalnih sukoba sa onima koji su pokušali da nas skrenu sa tog puta. Rezultat je bio iznad našeg očekivanja, ne znam da li ste primijetili da tamo nije bilo nikakvih zastava, transparenata, šajkača, kokardi, bedževa… što je do sada bila uobičajena ikonografija i kod Srba i kod Hrvata. Ne znam koliko toga ima kod Bošnjaka, ali pogledajte u Bleiburgu ljude u ustaškim uniformama, a ako ste gledali neka srpska obilježavanja, onda ste vidjeli četnička obilježja, mahanje zastavama, transparentima… Nije se bilo nimalo lako izboriti s tim, ali nakon što smo uspjeli, svi oni koji su bili tamo bili su, najblaže rečeno, zahvalni. Mi smo bili zahvalni Bogu, a što je najvažnije, imam utisak da su nam i sami mučenici bili zahvalni, zato što nisu ponovo pretvoreni u štap u nečijim rukama, nego su bili ono što jesu – mučenici koji su svojom vjerom u život pobijedili one koji su bili protiv života i koji su ih ubijali. I to je taj uzvišeni smisao i ta tajna – da je pobjeda u rukama onih koji su bili slabiji i da se Božja moć pokazala u nemoći. Međutim, ostaje pitanje kako i zašto smo to zaboravili u proteklo vrijeme i zašto smo od takvih događaja pravili nešto suprotno od onog što su oni morali biti?

Šta danas znače Prebilovci?

Prebilovci i crkva u Prebilovcima danas su sve suprotno od onoga što ih je uzrokovalo i zato je ovaj događaj tako srećno završen. Oni nikada ne bi smjeli biti ono što je prouzrokovalo taj zločin. Ceremonija u Prebilovcima jedan je od najradosnijih događaja u našoj novijoj, da je tako nazovem, hercegovačkoj istoriji.

Iskustvo nas uči da političari ne mogu miriti narode, već da to mogu činiti institucije koje baštine nacionalni duh, poput vjerskih zajednica i nacionalnih akademija. Uočavamo, međutim, da je retorika iz vrhova vjerskih zajednica danas uglavnom okrenuta životu, ali sekularne institucije još uvijek kao da su uronjene u retoriku devedesetih. Šta se može učiniti pa da civilne institucije izađu iz svojih ideoloških okova i naprave iskorake kakve su vjerske zajednice već napravile?

Imali smo tri dimenzije u obraćanjima, jedna je crkvena, druga je politička i treća nacionalno-kulturna. Izvan zvaničnog dijela programa neki su ljudi govorili veoma zanimljivo i šteta je što to javnost nije imala priliku da čuje, jedan Jevrejin i jedan slikar iz Grčke koji je radio ikonopis. Ono što ja mislim da je problematično sa našim nacionalizmima, sa našim politikama, a čega u vjeri ne bi smjelo biti ni u primjesama, jeste ideologija. Ako najsvjetliju ideologiju prisvojite samo za sebe i za svoju zajednicu, vi ste u problemu da nekog drugog povrijedite. Zato za crkvu ideologija mora biti strano tijelo, nešto što ni po čemu ne smije biti organsko. Svaki ideološki naboj mora biti odstranjen. I u tom smislu, jedino tad možemo da govorimo a da to ne bude opasnost za nove sukobe. Šta se događa sa nacionalnim, da kažemo, ocima, liderima, kod kojih bi najmanje toga trebalo biti? Kad se ideologija uvuče u čovjeka, ona postaje strast, kad postane strast, ona postaje i opasnost. I u tom smislu je vrlo teško boriti se protiv ideologije. I ja sam očajan kad unazad pogledam i samoga sebe, čak i najmanje sebe zato što sam imao takve učitelje bez kojih sam ne bih mogao odoliti tom iskušenju, koliko je ideologije ušlo u crkvu, u našu naciju, koliko je ideologije ušlo u kulturu. Kultura ne može biti ideološka, kao ni crkva, to ne može biti ni bilo koja umjetnost, poezija, slikarstvo… Međutim, kao što znate, jedan od najprosvjećenijih naroda, njemački, nije odolio tome i početkom XX vijeka doživio je takav sunovrat od koga se i danas oporavlja.

Sjedite u međureligijskom vijeću. Koliko vjerske zajednice mogu pomoći jedna drugoj u pronalaženju odgovora na pitanja koja stvarnost postavlja pred sve nas? I kakvi su današnji odnosi između Islamske zajednice i Srpske pravoslavne crkve, dvije vjerske zajednice koje baštine najtraumatičnija iskustva iz novije istorije?

To je jedno od najčešćih pitanja, na koje dajem najslabije odgovore. Jednostavan odgovor je sljedeći – odnosi su dobri u onoj mjeri u kojoj mi zaista vjerujemo u ono što propovijedamo. Ukoliko tu postoje druge primjese, naša briga za naciju, državu, za istorijski i kulturni razvoj, za ekonomiju… vrlo lako upadnemo u zamku zatvaranja u svoj tor i ne možemo onog drugog da sagledamo u potpunosti. Ali kad pominjete IZ i SPC, neko mi je pričao da postoji nekakav zapis gdje čuveni Benjamin Kállay upozorava neke ljude da bi trebali da spriječe vrlo intenzivno i opasno druženje i približavanje pravoslavnih i muslimana u BiH, kao i to da se mora raditi na njihovom razjedinjavanju, jer se oni ponašaju kao da su i dalje jedan narod. Taj zapis valjda postoji iako ga ja nisam čitao, već mi ga je neko citirao. Ako ne postoji onda mi je žao, ali znam da postoje ljudi koji tako misle i rade i da je to vrlo opasno. E sad, s druge strane, mi smo neki ljudi koji čitaju svete knjige, tumačimo ih i razumijevamo, ali još je Dostojevski govorio da se divi svjetlosnim visinama svoje duše, ali i da je zaprepašten pred njenim tamnim dubinama. Tako je sa svakim od nas, nekad možemo da se zadivimo uzvišenoj i prosvijećenoj svjetlosti nečijeg uma i srca, a da isti taj čovjek u sebi može da nosi neke mračne i tamne dubine i to nikad ne treba zaboraviti kad se radi o ljudima. Tako da je jedna opšta ocjena uvijek pomalo skliska i nesigurna. Da sad kažemo da su nam odnosi baš divni, a da sutra vidimo te ljude kako se drže za vrat. Jedna nesigurnost u tim odnosima je, mislim, poštena i pravedna i oni upravo na tom osnovu dobro funkcionišu. Mi hodamo kao djeca čiji je korak još uvijek nesiguran. I u tom smislu to je dobro, jer ne glumimo neke ljude koji su prevazišli sve razlike, ali u odnosu na druge naše različitosti pomaže to što mi imamo jasnije definisane te vjerske identitete. U političara je, kao što možemo da vidimo, to sasvim fluidno, zavisi od godine do godine, od izbora do izbora. Mijenjaju se pravci kretanja, ideje o životu i smrti, kao i one o dnevnopolitičkim pitanjima. To ponekad zavisi čak i od koalicionih partnera, a ne samo od unutrašnjih kretanja unutar jedne politike. Tu je zato još problematičnije da govorimo o nekom jasnom, istinskom pomirenju.

Na jednom od svojih posljednjih predavanja govorili ste o zatvorenim hercegovačkim ontologijama, o tome koliko je blasfemično zatvaranje pred drugim. U Trebinju se to i osjeti, ono je otvorenije nego neki drugi gradovi unaokolo. Šta se još može učiniti da Trebinje postane još otvorenije i da potakne druge na tu otvorenost?

U slabost ljudske prirode, u njenu smrtnost, ugrađena je ta potreba da se zatvori, da se začauri ili da se optoči nekakvim oklopom kao kornjača i da se sporo kreće jer vjeruje da joj je to jedini način opstanka. Međutim, radi se o tome da u današnje vrijeme, a tako je vjerovatno bilo u sva vremena, zatvorenost neminovno vodi smrti, u stagnaciju, a stagnacija opet u propadanje. Dakle, otvorena ontologija podrazumijeva način postojanja u istini, gdje sagledavaš sebe istinito. To jest, uprošćeno govoreći, sagledavanje da nisi ni najbolji ni najljepši ni najpametniji, te da postoje drugi ljudi koji imaju kvalitete koje ti nemaš. Tek u zajednici i susretu sa tim drugim ljudima, ti možeš da se oplemenjuješ i da tvoje slabosti ne ostanu slabosti, nego da se pretoče u vrline. U tom smislu otvorenost podrazumijeva neku vrstu samospoznanja. Zašto ljudi najčešće neće da se otvore? Upravo zbog toga što nemaju nikakvo samopoznanje i ne pristupaju sebi kao slabom i smrtnom čovjeku, nego polaze od stava – ja sam tu da bih živio, a drugi je moj neprijatelj i tu je da me ugrožava. A ja mislim i vjerujem da je to prava hrišćanska ontologija, da drugi nije moja opasnost, drugi je moj život, drugi je izvor mog postojanja, moje istinsko ja. On je ustvari moj izvor života. Ali ne drugi Srbin, Trebinjac, Hercegovac, nego univerzalno drugi, drugi Čovjek. Na taj način posmatrajući stvari, Trebinje je zaista lijepo ovih godina, čujemo tu razne jezike, vidimo ljude raznih boja. Tome naravno doprinosi i položaj, blizina Dubrovnika, Herceg-Novog, Budve, Mostara… Ali ljudi imaju jedan urođeni, da tako kažemo, životinjski instinkt, oni prosto osjećaju da li je prostor u koji su ušli dobronamjeran ili nije. U tom smislu je činjenica da ovdje dolaze ljudi iz čitavog svijeta, Rusije, Turske, Koreje…, uprkos još uvijek komplikovanim, nesređenim i uskim granicama, jedan veliki i afirmativan znak za nas. Ali to ne znači da treba da se prestanemo boriti za tu otvorenu ontologiju. Jer čovjek je po definiciji sklon zatvorenoj ontologiji i on će vrlo brzo da se zatvori ukoliko mu stalno ne kuckamo po tom njegovom oklopu i ne govorimo mu – izađi, ne boj se. To je jedan od osnovnih zadataka onoga što ja zovem mojom teologijom, mojom propovijedi. Naravno, biti otvoren mnogo je teže na ličnom planu nego biti zatvoren. Jer onda si takav kakav jesi a ne onakav kakvim se predstavljaš. I zato se ljudi najčešće zatvaraju i bivaju nešto drugo. Ali ne postaju ispunjeni u smislu sopstvenog identiteta, nego su u toj svojoj čauri opet nesrećni.

Dvadeseti je vijek kao imperativ nametnuo posvemašnje odvajanje vjere od države i civilnih poslova. Iskustvo je, međutim, pokazalo da sekularitet ne može ponuditi ljudima odgovore na bitna pitanja i danas svjedočimo povratku vjere na velika vrata u javni život. Kako izbjeći iskušenja na tom putu i vratiti vjeru u politiku, doživljenu kao aristotelijansku kategoriju, a pri tom se ne vratiti u srednji vijek, već ostati vjeran civilizacijskim tekovinama koje su se potvrdile kao valjane?

Mada mi je filozofija draga, u odgovoru na ovo pitanje ću se pozvati na književnost. U posljednje vrijeme pročitao sam jednu knjigu, a drugu upravo dočitavam, dvojice zanimljivih pisaca. Jedan je Islanđanin Stefánsson, sa svojom knjigom Nebo i pakao, koja je na mene ostavila mene veoma dubok utisak, a druga je ova poznatija, Franzenova Sloboda. Oni pričaju o najbanalnijim stvarima, o tome kako ljudi žive, o najobičnijim ljudima i porodicama, bilo da su na Islandu ili u Americi. Ako su na Islandu, onda je im je život nešto teži, to su uglavnom ribari, a ako su u Americi onda je to naizgled lakši život, ali život koji čovjeka u suštini brutalno svodi na fizičku komponentu. Droga, seks, alkohol, neke vrsta muzike, neko idealno gledanje na sport, biznis… sve to kad se brutalno ogoli kao što čine ovi pisci, dovešće nas pred zaključak da sva ta fizika, sav taj blud, glib, želja čovjekova da postigne posvemašnji uspjeh u ovoj horizontali, doživljava jednu tragičnu nemoć iz koje onda proističe samo jedno pitanje – ima li iz toga izlaza? A izlaz je uvijek ta metafizika. I zato je je XX vijek bio tragikomičan, jer je on ustvari sa tom svojom fizikom, sa svojim horizontalnim posmatranjem svijeta i pokušajem da se obogotvori šezdesetih godina ovo, sedamdesetih godina ono, da se napravi neka zemaljska religija, postigao to da smo mi na kraju XX vijeka i početkom ovog XXI postali tajni tražitelji izlaza. I u tom smislu svi naši životi postaju, ja volim tu riječ, bogotražiteljski, postaju želja da se nađe smisao. I zaista je nemoguće izbrisati gumicom ta pitanja života, smrti, ljubavi, vjere… Ovih dana čitamo o nedavnom preminulom Arsenu Dediću. O čemu je on pjevao, o ljubavi, smrti i Bogu. Na kraju krajeva, ne postoji nešto četvrto što bi moglo imati takvu važnost. A prije nekoliko decenija Arsen je bio muzičar lakih nota i tu njegovu muziku niko ne bi mogao nazvati traženjem izlaza. Tako da možemo reći da je XX vijek imao svoju ludost, ali ta je ludost proizvela nešto dobro – traganje za smislom. Nažalost, ljudi moraju proći kroz patnje i stradanja, da bi došli do nečega što je ustvari suštinsko.

Poznato je da ste prijatelj sa režiserom Emirom Kusturicom. Nedavno je u javnosti odjeknula informacija da bi se on mogao kandidovati za gradonačelnika Trebinja na narednim lokalnim izborima. Šta bi Trebinje dobilo sa Kusturicom na čelu?

Kao izuzetna ličnost, on je čovjek nepredvidiv, pa je tako veliki rizik predviđati za godinu dana unaprijed šta će uraditi Emir Kusturica. Međutim, mi o tome razgovaramo već duže vrijeme i on je kao ja, kao vi, kao i mnogi drugi ljudi koji dođu u ovaj grad, zavolio Trebinje. Ljudi zavole ovo sunce, klimu, položaj, arhitekturu, neku estetiku koja jeste malo narušena, koja može i mora da se obnovi, ali je i sačuvana kao rijetko gdje. Činjenica je da mi nemamo puno ovakvih gradića ne samo u BiH, već i u bivšoj Jugoslaviji i jeste izazov stati na čelo jednog ovakvog grada. Šta bi dobilo Trebinje sa Kusturicom na čelu? Pa upravo ono o čemu smo maloprije pričali, dobilo bi tu otvorenu ontologiju, da čitav svijet, koji zna za Kusturicu, čuje i za jedno malo Trebinje, i to bi bio jedan od najvećih dobitaka. Ali i drugi dobici su zanimljivi. Njegovo bavljenje filmom i umjetnošću je usmjereno na sliku i stoga je sposoban da napravi sliku tog grada, odnosno da ga estetski učini boljim. Njegove sposobnosti u pogledu esetetike i slikarstva su nesumnjive, što je dokazao filmom. Druga stvar, njegovo poznavanje socijalnih prilika, od Sjećaš li se Doli Bel, preko Crne mačke, bijelog mačora, pa do Život je čudo, pokazuju da on poznaje taj narod, što je takođe bitno. I treći važan momenat, koji je na neki način više posljedica našeg zapadnjaštva, nego našeg istočnjaštva, jeste taj menadžerski duh. On ga je pokazao gradeći te gradove koji su u velikoj mjeri uspješni građevinski poduhvati. Ali možda je na kraju najvažnije u ovome o čemu razgovaramo to što smo postavili kao glavni cilj – da njegovo kandidovanje ne bude posljedica bilo koje partijske aktivnosti, nego da to bude uzrokovano dejstvom cijelog naroda, da to iziđe iz glave cijela naroda. Da narod kaže, svaka vama čast, partije, pokazali ste u zadnjih 20 godina šta možete, a mi sad hoćemo sebi da izaberemo gradonačelnika koji će zajedno s nama urediti grad onako kako mi želimo. Vama niko ne brani da glasate za ovoga ili onoga, ali mi predlažemo da glasate za Kusturicu. Šta dobijamo sa tim ako uspijemo? Dobijamo jedno prisilno pomirenje. Jer za male narode i za male zemlje ovoliki broj partija znači bukvalo zavađanje naroda. Nije niko od nas protivnik demokratije, ali nije isto kada u jednoj Americi od 350 miliona stanovnika imate tri partije od kojih su dvije velike a treća beznačajna, i kada u jednom Trebinju ili jednoj Zenici imate dvanaest partija. To ludilo onda ulazi u kuće, zavađa porodice, unosi nemir. Trenutno je stanje takvo da jedna partija uzme vlast, pa zapošljava svoje, onda dođe druga partija pa i ona zapošljava svoje, a umjesto napretka stalno slušamo međusobna optuživanja. Ovdje ne bi bilo mogućnosti za takve izgovore, prosto bi se povukla jedna crta, na čelo grada bi došao jedan čovjek koji ima autoritet, koji ima i umjetnički i menadžerski i svjetski glas. Naravno, ja ga svaki dan hrabrim, ali sam i neko ko mu govori kakve sve opasnosti i iskušenja tu postoje. Tako da je rano govoriti da li će se to desiti, ali ako se desi bilo bi odlično.

Eparhija je vraćena u Mostar. U tom se gradu primijeti povratak pravoslavlja i srpske kulture u cjelini. Koliko se, međutim, taj povratak zadržava samo na vizuelnom, površinskom nivou, a koliko je stvaran?

Kada je riječ o Mostaru, osjećam se kao oni studenti što svaku godinu studiraju po četiri godine. Mostar je vrlo kompleksna sredina i vrlo je naivno posezati za onim uobičajenim frazama, poput „Mostar je Bosna u malom“, „ako bude u Mostaru mira, biće ga svuda“… Taj grad sam je za sebe jedan svijet, ali jedan složen, dubok svijet. Nema ništa lakše nego reći da se preko tog mosta u nekoliko koraka pređe iz jednog svijeta u drugi, ali to nije posve tačno. A moja nostalgija za Mostarom nostalgija je za nečim što možda nikad nije ni postojalo. To je mostar Alekse Šantića, Osmana Đikića i drugih velikih ljudi, umjetnika, trgovaca, mudraca, velikih radnika na kraju krajeva. Mostar je nekad bio ono na šta Trebinje danas liči. Ljudi vole da svrate u njega, da popiju kavu, predahnu malo. Uvijek se sjetim jednog zapisa Crnjanskog kako je svratio u Mostar pred hotel „Neretva“ i sreo se sa Aleksom Šantićem. Prosto se čovjek naježi pred tom nostalgijom, ali čini se da je tu uvijek bilo teško, da je tu uvijek bilo nekog naboja. Imamo i one romansirane priče o tome kako Aleksa ostaje neoženjen zato što na Brankovac ne može doći žena druge vjere, a sad na Brankovcu skoro da nema ni Srba ni Hrvata. Stvari se obrću na neki čudan, često neobjašnjiv način. Ali da završim ovu nemoć govora o Mostaru time što on pored svega ostaje lijep i privlačan. Međutim, ako ljudi ne budu uzeli stvar u svoje ruke i ako ne počnu ozbiljno da rade, može se upropastiti Mostar, može se sve upropastiti. Mi živimo u jednoj sredini svakodnevno i ne vidimo kako se ona urušava. Ja se ponekad uplašim kako oni ljudi koji sjede oko Starog mosta ne vide da to sve nije baš tako sjajno. S druge strane, Hrvati imaju tu tendenciju da govore o stonom gradu, hrvatskom gradu, međutim, i tu se pojavljuje jedna nemoć koja potvrđuje da se ne može gradnjom šoping molova i sličnim činovima dati dodatna snaga Mostaru. Snagu jednom gradu uvijek daju ljudi. Ako ljudi ne budu ljudi, ako čovjek čovjeku ne bude čovjek, biće mnogo teško da se izvučemo kad je riječ o Mostaru. U svakom slučaju, nekako sam više apsolvirao Trebinje i Istočnu Hercegovinu, a u Mostaru sam još uvijek na prvoj godini fakulteta i ne znam da li ću uspjeti da je položim.

Eparhija Zahumsko-Hercegovačka i Primorska - razgovor vodio filozof Elis Bektaš