Na poziv kluba vojnih planinara “Kapetan”, SRD “Montenegro tim” i “ SRD Pivara Trebjesa” uz podršku Planinarskog saveza Crne Gore i Nacionalnog parka “Durmitor” koji su ove godine organizovali 38. po redu, memorijal “General Danilo Jauković” na Durmitoru, odazvalo se i PD “Koritnik” iz Bileće.

 Od osnivanja PD”Koritnik” iz Bileće gotovo da nema mjeseca, a da iza članstva ne ostane neki lijep uspon, ostvarena nova poznanstva i novi pozivi za učešće na planinarskim akcijama.

Ovoga puta jedanaestočlana grupa bilećkih planinara zaputila se put Durmitora – Nacionalnog parka, a ujedno i najvišeg vrha Crne Gore (Bobotovog Kuka).

Nedjeljno jutro okupilo je bilećke planinare ispred Doma kulture “Jefto Dedijer” odakle su i krenuli put Durmitora. Nakon sata vremena vožnje, ispred njih je počela da se prostire durmitorska prostrana visoravan.

I dok su kilometri ostajali iza njih, oni su bili sve blize kampu ‘Šarban’ gdje su vojnici već uveliko postavljali šatore. Do Dobroga dola gdje je bio smješten kamp, imali su priliku uživati u ljepotama Pivskog jezera, razasutim bungalovima pored puta, krdima konja, stadima ovaca- nenadmašnom durmitorskom pejzažu.

 Julsko sunce na nadmorskoj visini preko 1.500m, dočekalo je Bilećane, koji su stigli među prvima. Izabrali su teren za šatore, gdje su ih i postavili. Poslije toga uslijedio je i ručak. Kod svakoga se našlo po nešto u torbi, od dimljenog šarana, svježeg paradajza i krastavaca sa Zlatišta, pršuta i pite, do bakinog kolača spremljenog pred polazak.

Kako je bilo nemoguće od vrućine u šator ući, mnogi su sklonište od sunca, pronašli u sjenci Blažove prikolice, dok je Blažo već uveliko sa svojim četvertotočkašem osvajao durmitorske vrhove. Pojedini su “lovili” signal po onim istim brdašcima na kojima su do maločas bila stada ovaca i konja.

 Kako su se već našli nedaleko od Žabljaka, krenuli su u obilazak Crnoga jezera, obzirom da je uspon na Bobotiv Kuk bio predviđen za ponedjeljak.

“Gorske oči” kako u narodu nazivaju Crno jezero, oduševilo je ovu grupu planinara zajedno sa ostalim posjetiocima. Pored ljepote jezerskog bazena i blistave vodene površine, dominantan je i vrh Međed, koji se gorostasno uzdiže iznad samoga jezera.

Blistava jezerska voda koja se presijavala na Suncu, mamila je plivače, ali niko nije bio spreman za vodu. Gojzerice na nogama, trenerke i dukserice oko struka nisu bile adekvatna odjeća za plivanje. Mada je ipak jedna grupa avanturista, koliko toliko zakoračala do koljena i prošetala”jezerskim plićakom”.

Poslije “brčkanja” i fotografisanja, čekala ih je staza duga 3 645 metara, tako da su prije povratka u kamp prošetali duž jezera, zaokruživši ga. Durmitorski crni borovi ogledali su se u jezeru, a oni su uživali fotografišući šumske životinje, berući cvijeće i razgledajući okolinu.

Bilećani grade ljetnjikovac na planini Babi

Pri povratku u kamp, prvo što je privuklo pažnju bila je odbojkaška lopta, oko koje se već formirao krug igrača. Nakon što je noć prekinula igru i vjetar dunuo malo jače, svi su se okupili oko vatre. Uz vatru se kako to planinarska druženja i nalažu zapjevali, prepričala se koja anegdota, sklopila se nova prijateljstva, dobili novi pozivi za uspone i druženje. Predsjednik Uljarević se imao čime i pohvaliti. Trenutno je na Babi planini u izgradnji ljetnikovac, a za osmi avgust je predviđen i uspon na Babu, koji bi trebao okupiti planinare iz mnogih gradova i država.

Durmitorska tišina nastupila je tek oko tri sata. Čuo bi se poneki šum ako bi se neko okrenuo u šatoru, a onda je novo jutro donijelo novi uspon.

 Oko osam časova zajedno sa planinarima iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, krenuli su prema Bobotovom Kuku. Ovaj uspon može se podvesti po onu narodnu: “ Uz planinu ne ide zec, već kornjača.” Durmitorske strane usporavale su korake, a poslije nekih četrdesetak minuta i malo veća nadmorska visina pravila je problem sinusima.

Od Sedla odakle su krenuli do Surutke (2 082 mnv), može se reći da su se smjenjivala dva pejzaza godišnjih doba. Poslije zelene cvijetne staze, dočekao bi ih sniježni pokrivač, a onda se pojavio pompezni masiv Kameni Zubci ili u narodu poznatije “ Sove nebeske”. Ova prelijepa panorama kao da potvrđuje da Durmitor sluzi za podupiranje neba.

Poslije Kamenih Zubaca došli su do Zelenog vira, u čijoj blizini se nalazi istoimeni potok, za čiju vodu kažu :” Ladna k’o zmija”

Zahtjevnija staza tu nastaje. Poslije velikog kamenja, oštrih stijena, dolazi jedan dio staze od sipara, sitnog kamena koji izmiče ispod stopala i otežava uspon do vrha. Strme stijene i kamenje budu na trenutak oaza na strmini koja zahtjeva maksimalnu opreznost.

Samo što je ‘sipar’ prošao na redu je uspon na Bobotov Kuk.

Uspon do vrha je nemoguć bez sajli za koje su se planinari pridržavali, kako bi došli na vrh. U trenutku samoga uspona koji i ne traje više od 10- 15 minuta (sve zavisi od iskustva i spretnosti penjača) izlazi se na vrh visok 2 523 mnv.

Uspon na vrh ne da je poduhvat sam po sebi, već je to nezaboravan doživljaj. Vidik je neprocjenjiv i zahvata dio Rudina na sjeveru, Orjena i Jadranskog mora na jugu, Kopaonika na istoku i Cvrsnice na zapadu.

Zatalasane površine crnogorskih planinskih lanaca ispod kojih su prošli izgledale su tako sićušno u odnosu na sami vrh sa koga se vidi pola Srbije, Bosne i Hercegovine i cijela Crna Gora.

Pri povratku sa Bobotovog Kuka nedaleko od Zelenog vira, sa stijena su “poletjele” divokoze. Krdo divokoza ispratilo je grupu planinara koja je zelenom stazom odmicala od vrha.

U kampu ih je docekao i pasulj. Crnogorci su ne štedeći, domaćinski ugostili svoje goste. Kroz šalu znali su im dobaciti: “ Vidi se da ste dio Stare Hercegovine”.

Tijana Trklja