Crkvena zajednica pri hramu Svih Svetih na Velikom Pijesku kod Bara prošle godine je ugostila djecu sa posebnim potrebama i njihove pratioce iz Hercegovine, ukupno trideset. Ova crkvena zajednica je mala, na bogosluženja se sabira u maloj drvenoj crkvi, koju je sama napravila, svojim rukama i svojim sredstvima. Ona je na ostacima crkve s početka 4. vijeka, čiji proces obnove je započet.

Troškovi boravka na Velikom Pijesku gostiju iz Hercegovine podmireni su sredstvima koja je sabrala crkvena zajednica pri hramu Svih Svetih. Dao je ko je koliko mogao. Najveći teret, ipak, podnijeli su Mijo i Nada Šćepanović u čijim apartmanima, nedaleko od crkve, su gosti smješteni i u čijem domu je pripremana hrana za njih, gdje su i objedovali.

Vidjevši koliko je sreće priuštila svojim gostima iz Hercegovine, crkvena zajednica sa Velikog Pijeska odlučila je da svake godine, krajem turističke sezone, po istom modelu, organizuje sličnu akciju. Planirala je da za ovu godinu pozove siromašnu djecu sa Kosova i Metohije, iz enklava.

A onda, zimus, na odmor na Veliki Pijesak, došli su Viktor i Ala Gavrišev, ljekar i profesorica muzike iz Moskve. Čuli su zvona sa crkve i došli na Liturgiju. Na objedu nakon službe ispričali su o gotovo nestvarnom poduhvatu prvenstveno protojereja Leonida Carevskog i sveštenik Lava Aršakjana, koji, pored još nekih sadržaja, pri hramu Kazanske ikone Majke Božije u Pučkovu u Podmoskovlju, vode brigu o Domu slijepogluvih i Obrazovno-rehabilitacionom centru za autistične osobe.

Poziv djeci sa Kosova i Metohije odložen je za narednu godinu. Tridesetoro slijepih, gluvih i autističnih iz Pučkova na tivatski aerodrom sletjelo je 26. septembra. Na putu ka Velikom Pijesku, svratili su na Saborni hram Svetog Jovana Vladimira u Baru.

Već narednog dana, na Krstovdan, domaćini su ih odveli u manastire Dajbabe, Ždrebaonik i Ostrog. U Ždrebaoniku ih je dočekao Mitropolit Amfilohije, posvetivši im obilje pažnje i ljubavi. Ostroško bratstvo im je pripremilo ručak. U povratku, obišli su Sabornih hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Naredna tri dana iskoristili su za boravak na plaži, obilazak Bara i posjete bogosluženjima. Tokom Liturgije u nedjelju 30. septembra u hramu Svih Svetih krštena je Marija Urusova. Ona jedina u grupi nije bila krštena.

U ponedjeljak 1. oktobra imali su poseban ugođaj krstarenja Skadarskim jezerom. U manastiru Starčeva gorica, svojim podvižničkim duhom, dočekao ih je jeromonah Grigorije, počastvovavši ih raznim plodovima njegovih voćnjaka i bašte, zgotovljenih na njegov način. Autistični, gluvi i nijemi Aleksej, koji lijepo slika, na brodu je napisao: „Ja neću da se vratim u Moskvu“.

Dan pred povratak u Rusiju, bili su gosti Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru. Dočekali su ih starješina Hrama protojerej-stavrofor Slobodan Zeković i sveštenik Aleksandar Orlandić. Etno grupa Darovi Svetog Jovana Vladimira izvela je prigodni program, a potom su oni pokazali kako umiju da pjevaju i igraju.

Dom slijepogluvih u Pučkovu je obrazovno-rehabilitacioni kompleks, u kojem njegovi štićenici uče Brajevo pismo, rad na računaru (uz pomoć posebne opreme), vještine samoopsluživanja, orijentacije u prostoru i društvu, zanate i drugo. Slepogluvi ljudi ne žive u Domu stalno, već dolaze na obuku u trajanju od 1–2 mjeseca.  Ovaj Dom do sada je osposobio više od 500 slijepogluvih osoba iz cijele Rusije.

Obrazovno-rehabilitacioni centar za autistične osobe održava redovnu nastavu koja obuhvata terapeutske vježbe, crtanje, rukodjelje iglom…

Ove dvije istitucije pri hramu Kazanske ikone Majke Božije u Pučkovu funkcionišu bez državnog učešća, prilozima dobrotvora, pojedinaca i organizacija. Sa njihovim štićenicima rade volonteri, koji imaju svoje porodice i svoje poslove, i koji su po pravilu visokoobrazovani.

Kako plodovi njihovog truda i molitvi izgledaju u praksi bilo je upečatljivo vidljivo ovih dana u Crnoj Gori. Žive u ogromnoj ljubavi koja preliva na ljude sa kojima su u dodiru, sa lakoćom, nekako mekano, pomažući jedni drugima i međusobno se udopunjujući. Oni funkcionišu kao savršena zajednica, kao primjenjena Liturgija.

Slijepi i gluvi igraju uz muziku, autistični se raduju zajedničkoj igri… Oni osjećaju vibracije i prostor oko sebe i odlično se snalaze, što sami što uz spontanu pomoć onih oko sebe. Svjetlana, izbjeglica iz Luganjska, volonter, mašinski inženjer, sve vrijeme prstima, „znakovnim jezikom“, Leni koja ne čuje i slabo vidi, koja je neposredno uz nju, objašnjava što ljudi oko njih govore i rade: na izletu, u kolima, za ručom, pa i na Liturgiji. Maša istovremeno prstima nevjerovatno brzo „tipka“ po prstima Ljube koja niti vidi niti čuje, prenoseći joj ono što njoj „govori“ Elena, i tako obje postaju aktivni članovi koletiva.

U domu Šćepanovića svake večeri bilo je veselo. Jedne večeri svi, i gosti i domaćini, proslavili su Dimin rođendan. Posebno veselo bilo je posljednje večeri, na kojoj su razmijenjeni i darovi. Gosti iz Pučkova su za vrijeme svog sedmodnevnog boravka na Velikom Pijesku izradili prelijepu tapiseriju koju su podarili domaćici Nadi.

Dolazak slijepogluvih i autističnik iz Pučkova na Veliki Pijesak pokazao je kako na dobru uzrasta dobro. Maloj crkvenoj zajednici velikog srca pri hramu Svih Svetih da budu valjani domaćini obilno su pomogli Srpsko kulturno društvo Slovo ljubve, Stevo Đurović iz Virpazara i Nacionalni park Skadarsko jezero. Pri povratku sa krstarenja, na otvorenom jezeru, po talasima, brodu na kojem su bili gosti iz Rusije prišao je čun koji je vozio Vranjinaš Ulićević i njegova ćerka je u njega ubacila povelikog krapa. Bila je to filmska scena.

Neposredno pred povratak u Rusiju, gosti su svojim domaćina uručili kovertu sa prilogom koji su sakupili između sebe. Bio je to dar koji je bilo veoma teško primiti i – nemoguće odbiti. Na toj ljubavi i 1700 godina starim temeljima uzrasti će hram Svih Svetih i uz njega Centar koji će imati posebnu misiju pomaganja ljudima u njihovom duhovnom, kulturnom, moralnom i biološkom životu.