NAGRAĐENI RAD NA KONKURSU "Tebi što pojiš i hraniš - besmrtna ljepotice"

Od prve kapi blage proljetne kiše koja zalije cvijeće gore na Čemernu... preko pećina, jama, kamenih kanala, kroz zemlju, do svog izvora podno Bileće... kroz posnu i časnu zemlju Hercegovu, kroz svoje ponore gdje se gubiš i nestaješ, a onda se ponovo rađaš kao sinje more, pisala si vijekovima svoju najljepšu priču. To je priča rađanja, priča života, priča obnove, priča nestajanja i ponovnog nastajanja. I tako u krug. Ono što je Sveti Sava svojim besjedama posvetio, što je od bezvjernog i bezbožnog učinio vjernim i vjerujućim, ti si svojom vodom blagosiljala i darivala. Ono što je Sveti Vasilije Ostroški, Tvrdoški i Zavalski svetitelj blagosiljao ti hraniš i pojiš. Ono što su ustanici i heroji vijekovima branili, odbranili i stvorili, ti oblikuješ najljepšim bojama i teškom, ponekad i isposničkom životu, daješ smisao življenja.

Trebišnjice, besmrtna ljepotice, ti koja si više od rijeke, ti koja si više od života, ti koja si blagoslov bila, jesi i bićeš, kako o tebi napisati nešto što te opisuje. Evo, stojim i posmatram te. Posmatram kako mirno i dostojanstveno protičeš mojim gradom. Stojim i divim ti se. A nekada davno, nije bilo tako. Bila si drugačija. Nekada davno u koritu tvome, bijaše „misir hercegovački“, od Boga dar, Zavođe.... Tu gdje je raslo prvo voće, gdje je nekada srednjovjekovni knez svojim kćerkama crkve gradio, narod mirio i pomagao, tu su sada njedra tvoja. Neimari te pregradiše i ukrotiše. Pitam se šta bi bilo da se to nije dogodilo? Kako bi naš grad i naša Hercegovina izgledali. Bili bi drugačiji, a i ti si takva, drugačija.

Danas sam ti zahvalna, besmrtna ljepotice. Zahvalna sam ti jer c ljubavlju hraniš svoja čeda, od onih najmlađih do onih najstarijih. Od onih što prave prve korake, do onih što sa štapom hodaju. Bez tebe ne mogu. I ne samo da ne mogu, nego je i život bez tebe prolazan i bez ispunjenja. Ponekad se pitam, kako ti je? Jesi li se umorila, davaoče života, što svaki dan pojiš i hraniš sve više i više bića. Kako da ti zahvalimo? Šta je to što naše nemoćne ruke mogu uraditi za tebe?

Jedino što ti od nas tražiš je da te cijenimo, da te održavamo u životu, kao što ti održavaš nas. Da ti uzvratimo bar malo ljubavi, koja se ne može mjeriti sa onom koju ti davaš nama. Naš život jeste prolazan. Baš kao nepovratni žubor rijeke ispod Bileće, kod Čepelice, dalje do Grančareva... nizvodno, kanjonom do Trebinja i dalje... Svjesni smo da će nas, jednom, životni putevi odvesti na neke druge izvore, rijeke i jezera...Ti će izvori, rijeke i jezera, možda biti i ljepši od tebe, veći, možda čak i u našim očima beskrajni, ali neće imati ono modro plavetnilo koje nam daješ svakog proljetnog jutra, onu mirnoću vrelog ljetnjeg dana, snagu i razuzdanost jesenjeg predvečerja, dostojanstvo i gospodstvenost zimskog praskozorja. Život nas nosi dalje, ali nigdje na mjesta gdje tako strasno "šume jablanovi" kao u tvome srcu. I tada će krenuti suze, zamirisati uspomene i sjećanja. Jer kad sam s tobom, moje srce jače zakuca, jer našim venama, zajedno sa krvlju protičeš i ti. Ti što pojiš i hraniš – besmrtna ljepotice.

Mia Mijanović, 8. razred
OŠ „ Sveti Vasilije Ostroški“ Trebinje
DRUGO MJESTO NA KONKURSU
Nastavnik: Mirjana Mitrinović