U Hercegovini, ovom čudu od komada zemlje, po mnogo čemu tvrdom i siromašnom, ne samo po svojim kamenitim pejzažima, ali istovremeno i tako prijatnom, mekom i uvijek prijateljski nastrojenom, duhom prebogatom i vedrinom ljudskih srca osunčanom, gdje čovjek još uvijek ima brata, za radost i stradanje…

Imali smo jednog starca, e taj je tek bio čudo, pravo čudo, od Gospoda nam darovano, među nama da se rodi, da nas uzdigne, odgoji, počasti svojom dušom koja je već odavno bila Gospodu bliža no ovoj vrletnoj zemljici, okrijepi blagom riječju i toplom molitvom, da se među nama, u ovom kršu zemno-nebeskom i upokoji, te legne u njega i odmori noge koje su prešle nebo i zemlju uzduž i poprijeko, i oči koje su u molitvama za nas i druge noći probdijele, a mi da ga i dalje imamo uza se…

Prost narodni čovjek, ne puno školovan, kaluđer i mučenik čija je misija bila praštanje, u tome je bio najbolji, a on itekako imao šta oprostiti.

Kao što rekoh nije završio nikakve velike škole, ali je u razgovoru parirao, čak ostavljao bez riječi i one najškolovanije, čovjek je jednostavno crpio mudrost iz Duha Svetoga, a ne iz knjige!

Jednom me je nakon molitve pred ispovijest upitao „Poštuješ li roditelje?“ mislim da sam tog trenutka shvatio šta zaista znači poštovanje i počeo da ga praktikujem.

Da se razumijemo, ja nisam veliki Hrišćanin sada, niti sam svetiji zato što sam lično upoznao tog starca i bio jedno od njegovih duhovnih čeda, naprotiv, mnogo toga primljenog od ovog blagog čovjeka sam odbacio i zakopao kao biblijski sluga talante svoga gospodara, no ovo pisanije i nije o meni…

Otac Simeon, kaluđer, u Hercegovini poznatiji kao Pop Slobo, što mu je kršteno ime, ničim se po rođenju nije razlikovao od bilo koga od nas, rođen je u hercegovačkoj kući Biberdžića, od žene, kao vi ili ja, na sasvim prirodan način, no zavolio je nekoga i predao mu se u potpunosti, a taj neko nije bio od ovoga svijeta.

Tom svojom ljubavlju je kupio sve koji su ga ikada sreli, ljudi i vjerski oci svih religija poštovali su i divili se njegovom čovještvu i duhovnosti, te je kod svih bio drag gost.

Mnogo je ljudi prošlo mučeništva kao on ili više, no malo je onih koji su to mučeništvo podnosili sa smirenjem i praštajući, a ne osuđujući, u tome i jeste ona suštinska razlika između običnog i svetog čovjeka.

Smirenje i praštanje.

Pero mene opaganjenog i opoganjenog, zabludjelog sina, nije ni približno u stanju opričati njegovu veličinu, možda bi je neki dobar guslar ljepše približio uhu slušaoca, no eto, drznuh se i ja trapav i nedostojan, da podsjetim na našega starca i na ovaj djetinje nemušti način uzdignem mu slavu.

Oče Simeone pomeni nas u Carstvu Nebeskom pred Prestolom Tvorca!

Izvor: oblozavanje.me