Među Srbima je postojao dogovor da na mjestu nekadašnje ruševine stare crkve naprave crkvu makar i drvenu. Tako su i uradili. I uistinu, jednog jutra osvanu crkva sagrađena od dasaka, pa nakon dugog iščekivanja Srbi dočekali da se ponovo oglasi crkveno zvono tu gdje je nekada davno zamuklo.

Kada je 1878. godine stigla u Bileću vojska sa preko 1300 vojnika Austrougarske, na čijem je čelu bio austrougarski general Galgoci, u bilećkom kraju dugo se o njemu pričalo. Bio je naklonjen Srbima i mnoge korisne stvari je za Srbe učinio. Promijenili su mu ime u Grgocije. Dolaskom u Bileću uspostavio je bliske odnose s najistaknutijim vođama tek završenog srpskog ustanka.

DRVENA CRKVICA – sagrađena preko noći bila je preteča današnje Male crkve kao kapela Svetog cara Konstatina i carice Jelene, nastala s početka austougarske okupacije. Preživjela je Prvi svjetski rat i u raspadanju dočekala 1918. godinu. Bilo je to najduže trajanje želje Srba da se oglasi crkveno zvono upravo tu gdje je nekad davno zamuklo

Iako nema pisanih podataka, predanje kaže da je general imao posebno poštovanje prema vojvodi Gligori Milićeviću. Tako u jednoj prilici vojvoda reče generalu da Srbi u bilećkoj varoši nemaju svoju crkvu, a da tamo preko puta, prema starom turskom logoru postoji ruševina srpske crkve iz nekog davnog vremena i da u narodu živi želja i zavjet da se na tome mjestu ponovo nađe srpska crkva…

“Uradite kako znate“, reče general i dodade: “Ako budete tražili dozvolu za gradnju, teško da će vam biti dozvoljeno da baš na tome mjestu gradite crkvu znajući da je to iznad neposredne lokacije čardaka tadašnjega gradonačelnika Alage Drljevića, koji ni za živu glavu neće dozvoliti da pred njegovom kućom Srbi grade crkvu.“ Međutim, vojvoda je znao još nešto važno, znao je da austrijski propisi ne dozvoljavaju rušenje građevina koje nastanu u toku jedne noći, pa to kao slučajno napomenu generalu, na što se ovaj nasmiješi i time se razgovor i završio. Među Srbima je postojao dogovor da na mjestu nekadašnje ruševine stare crkve naprave crkvu makar i drvenu. Tako su i uradili. I tako jednog jutra osvanu crkva sagrađena od dasaka, pa su nakon dugog iščekivanja Srbi dočekali da se ponovo oglasi crkveno zvono, tu gdje je nekada davno zamuklo. Crkva je osvještana i posvećena svetom Konstantinu i carici Jeleni, ali iako oronula i u raspadanju, doživjela je 1918. godinu. Drvena crkva potrajala je tridesetak godina, preživjela godine Prvog svjetskog rata i nekoliko godina poslije rata.

MALA CRKVA – Mjesto na kome je sagrađena ostalo je za pamćenje i nikad se nije mijenjalo, pa ona i danas predstavlja hram i orijentir prema kojem se određuje položaj objekata i ulica u njenoj okolini. Završena je i osvještana na Vidovdan 1938. kao vidovdanski hram, posvećen svetom velikomučeniku caru Lazaru i kosovskim junacima

Potom Bilećani odluče da na tome mjestu naprave crkvu od čvrstog materijala. Završena je i osvještana na Vidovdan 1938. kao Vidovdanski hram posvećen caru Lazaru i kosovskim junacima.

Ovo je priča koju su ispričali kazivači iz naroda, a kao vječiti svjedok pravoslavlja ostala je Mala crkva.

Vojislav Gnjato / Slobodna Hercegovina