Kićeno nebo zvijezdama,
ko bijelo platno šarama.
Danice neme zvijezdama,
vezilje nema šarama.

Kolumnista i urednik Slobodne Hercegovine Goran Lučić ispod platna sa motivima srpskog kosovskog veza.

I zaista vez je i nastao iz duboke ljudske želje da sagleda i uhvati nebo u svoje bijelo platno. Gledajući u noćni svod oči su se gubile u jatima zvijezda i padale sa padalicama u noć, no nisu mogle zaboraviti svu tu krasotu i savršenu nesagledivost nad sobom. A svaki narod to je nebo „spustio“ na sebi moguć i svojstven način. Kakva mu je bila duša, takvo mu je postajalo i nebo.  Na vezu što je kao ukras nosio, to se vidjelo.

Srpski narod ako bi se mjerio sa drugim u ljepoti svoga umjetničkog nasljeđa ne bi se zasigurno postidio njega; možda bi i prednjačio nad bogatim i silnim u ljepoti, daru i umijeću.

Redizajnirani vez iz sjeverne Dalmacije (Vrlika) – do progona Srba iz Krajine 1995. skoro većinski naseljenu Srbima. Istorija Sinjske krajine je neodvojivo vezana za Srbe. Ono što je ostavilo na mene poseban utisak je ovaj vez iz Vrlike u koji je utkan srpski narodni grb – Krst sa četiri ognjila. Lako ga je uočiti u laticama cvjetova

No cijeni li danas iko u državi (državama) Srba nematerijalnu kulturnu baštinu – posebno vez?!

Vez je suptilna ženska vještina koja u osnovu platna utkiva dušu cijelog tog naroda, njegovu mistiku i mitologiju, narodni ep i kosmogoniju i na kraju u zbiru svega – duhovnost naroda kao njegov genetski kod, zadatu sudbinu i u njoj poklonjenu šansu!

Pogledajte narodne nošnje i vez na njemu kada upoznajete neku zajednicu, novu zemlju, i odmah ćete saznati kakav je to narod.

Da li je to neki duhovno neuzrastao – u materijalnom i praktičnom zadovoljen ili sofisticirano uznjegovan rod!

Redizajnirani srpski kosovski vez

Hrvatska je početkom 2017. godine krenula sa organizacijom brojnih programa koji su uklopljeni u okvir Evropske godine kulturne baštine. Evropska unija označila je 2018. kao godinu zaštite, istraživanja i razvoja tradicionalnih vještina. Cilj je naglasiti važnost narodnog predanja kroz duhovnu i nematerijalnu baštinu i podstaći razmišljanje o njenoj održivosti i smislu u savremenim odnosima.

Tim povodom društvo „Baština“ iz Dubrovnika priredilo je izložbu vezenih radova svoje počasne članice g-đe Katarine Dujaković, istaknute umjetnice i vlasnice bogate zbirke vezenine sa tradicionalnim dubrovačkim motivima, ali i nasljeđem drugih naroda, prije svega srpskog.

Boraveći u januaru u Dubrovniku imao sam vrlo korisnu priliku da posjetim ovu značajnu izložbu u galerijskom prostoru „Lazareti“, upoznam unuku g-đe Katarine i najljubaznije dobijem priliku da fotografišem uzorke njenih radova i ponešto saznam o porodičnoj tradiciji veza ove dubrovačke porodice.

Gospođa Katarina Dujaković, rođena je od oca Vitomira i majke Marije Perišić iz Konavala 1933.g. Njena majka bila je vrsna vezilja i bliska prijateljica sa najpoznatijom dubrovačkom veziljom i velikom narodnom učiteljicom na polju etnografije i narodne umjetničke radinosti g-đom Jelkom Miš.

Zapravo i sve je krenulo od g-đe Jelke, koja je kao studentkinja Učiteljske škole u Dubrovniku, kroz predmet Domaćinstvo zavoljela vez i započela ga učiti. Tu ljubav kasnije je usavršila do umjetnosti i krunisala je osnivanjem Osnovne škole za ručne radove u Cavtatu. Jelka Miš je zapravo velika zadužbinarka Dubrovnika koja je cijeli život posvetila istraživanju veza i njegove simbolike, učila razne tehnike njegove izrade, putovala zemljama bivše države, posebno srpskim, sakupljala uzorke i mustre, otkupljivala originalne narodne nošnje u Hercegovini, Kosovu i Metohiji i Makedoniji, učila i prenosila znanje veziljama, a onda sve to oživljavala u dubrovačkom izrazu.
Bez sumnje jedna velika i narodno zaslužna ličnost.

Redizajnirani konavljanski „Mrki vez“ – stolnjak 64×64 cm

Tu su korijeni iz kojih je iznikla i g-đa Katarina Dujaković, koja je kao dijete pohađala časove veza kod svoje majke i kod Jelke Miš. Učeći od najboljih djevojčicu je potpuno opčinio vez; krenula je njihovim stopama.

No mlada Katarina se i ozbiljno obrazovala pored što je učila rukotvorine. Završila je gimnaziju u Dubrovniku, a potom i Pomorsko-ekonomski tehnikum kao jedna od vrlo rijetkih žena. Bila je darovita za matematiku i geometriju pa je i fakultet uspješno diplomirala, a to znanje je svoju osnovu i primjenu imalo i u vezu!

Suština je da nema dobre vezilje ako ona nema dara za matematiku i geometriju!

„Skinuti“ mustru (shemu) i uskladiti mnoštvo elemenata i uboda igle, a onda i sve to estetski uvezati da isijava harmonijom i živim bilom – ravno je umijeću što naliči „arhitekti vaseljene“.

Umjetnička radinost Katarinine majke Marije prepoznata je kao vrlo vrijedna, pa su primale narudžbe od ambasada i grada Dubrovnika za njegove uvažene goste. Kako je g-đa Katarina zapamtila za jedan vezeni tepih mogle su kupiti auto Zastavu 750, popularnog Fića.

Njihova vezenina stigla je u dar i kraljevskim porodicama i predsjednicima svijeta.

Inače, ostalo je zabilježeno da je jedan vezeni stolnjak g-đe Jelke Miš uručen na dar danskoj kraljici, a drugi američkom predsjedniku Vudru Vilsonu.

I na kraju da i to pomenem, a važno je, svu svoju zbirku etnografkog nasljeđa Balkana od 2500 predmeta i preko 1000 uzoraka veza sa narodnih nošnji Jelka Miš je zavještala gradu Dubrovniku, a od njenog legata zasnovan je Etnografski muzej.

Ne zaboravimo, u toj zbirci veliki je dio srpskog duhovnog i etnografskog blaga!

Na nama je da kroz naučne ustanove istražimo srpsko kulturno nasljeđe veza i da srpske motive zaštitimo kao narodno blago, da nam se ne bi ponovilo (a vrlo je izvjesno da hoće!) iskustvo otuđene Ličke kape (srpske narodne kape sjeverne Dalmacije i Like nastale iz crnogorske i hercegovačke – iz kape vječne žalosti za Kosovom) i gange (narodno muško višeglasno pjevanje srpskog naroda Hercegovine i Imotske krajine) koje je Hrvatska zaštitila kao svoju kulturnu baštinu!

G-đa Katarina Dujaković, čiju sam izložbu i posjetio još uvijek radi i u odličnoj je kreativnoj i vitalnoj formi.

Kako sama poručuje spremna je da svakoj mladoj ženi i djevojci prenese i pokloni svoja znanja i vještine. No malo se njih i zainteresuje za to plemenito umijeće, a kako mi reče njena unuka u tome skoro pa niko i nije istrajao.

Jer nije zaista lako nebeski svod uhvatiti iglom, niti zvijezde zadržati na nitima od lana. To mogu samo oni čija je ljubav ka nebeskim jatima veća od trudova ovoga svijeta.

GORAN LUČIĆ / SLOBODNA HERCEGOVINA