Počela je borba. Sava skače na prvi tenk, otvara kupolu, ubacuje bombe koje ubijaju posadu. Njegov pratilac Zvonko, skočio je na drugi tenk i učinio isto. U sjećanju boraca, ostao je taj prizor upamćen kao podvig Save Kovačevića i njegovog pratioca… Tek u proljeće 1944. godine, nađena službena legitimacija otkrila mu je pravi identitet. Zvao se Rudolf Šlajher – Zen i bio je kapetan ABVER-a, njemačke vojne obavještajne službe…

Početkom 1943. godine Sava Kovačević se našao sa svojim štabom i pratiocima u malom mjestu Ostrožac kod Konjica. Organizovali su napad na italijansku motorizovanu kolonu. Dva laka tenka išla su na čelu kolone. Počela je borba. Sava skače na prvi tenk, otvara kupolu, ubacuje bombe koje ubijaju posadu. Njegov pratilac Zvonko, skočio je na drugi tenk i učinio isto. U sjećanju boraca, ostao je taj prizor upamćen kao podvig Save Kovačevića i njegovog pratioca.

Ni tada ni dugo poslije niko u Savinoj jedinici nije mogao niti je imao razloga da posumnja da „njegov hrabri pratilac Zvonko“, ni imenom, a još manje namjerama, nije čovjek za kojeg se izdaje.

Njegova špijunska djelatnost otkrivena je tek u proljeće 1944. godine, kada je obavljao dužnost obavještajnog oficira Travničkog partizanskog odreda. Poslije hapšenja, nađena službena legitimacija otkrila mu je pravi identitet. Zvao se Rudolf Šlajher – Zen i bio je kapetan ABVER-a, njemačke vojne obavještajne službe.

Vrbovanje i infiltracija

Rudolf Šlajher svoju špijunsku djelatnost započeo je 1937. godine, kada je kao podoficir, član delegacije Jugoslovenske kraljevske ratne mornarice, boravio u posjeti njemačkoj mornarici u pomorskoj bazi u gradu Kilu.

Tu ga je zapazio i angažovao da radi za njemačku vojnu obavještajnu službu major Paul Zigler, koji je kasnije, u periodu od 1941. do 1945. godine, u činu pukovnika koordinisao punktove ABVER-a na prostoru okupirane Kraljevine Jugoslavije.

U novembru 1941. godine, obavještajac Zigler kontaktirao je Rudolfa Šlajhera u Splitu i dao mu uputstva da se ubaci u crnogorske partizanske grupe Milovana Đilasa i Moše Pijade (konspirativnog Marka Đurovića), da postane „hrabar partizan i dobar komunista“ kao i da, po mogućnosti, postane „vođa jedne od tih bandi“.

Tada bi počeo njegov operativni rad među partizanima. Zigler ga je uputio da se maksimalno identifikuje sa partizanskom sredinom i postane njen nerazlučivi dio. Šlajher je svoj zadatak uspješno izvršio.

Ostvario je i mnogo više od infiltracije. Sistematskim dokazivanjem, hrabrošću i dovitljivošću koja je izazivala divljenje saboraca – postao je lični pratilac Save Kovačevića.

Šlajherove špijunske „bravure“

U bici na Sutjesci uništena je Treća divizija NOVJ, a sa njom je smrt našao i njen komandant Sava Kovačević. Savina smrt je i danas kontroverza bez odgovora.

U komunističkoj istorijskoj literaturi, njega su „ubili Nijemci dok se probijao kroz više obruča…“ Time je počelo stvaranje mita o Savinoj herojskoj pogibiji. Od partizana koji su bili u toj borbi potekla je priča da je metak ipak došao „s leđa“ iz redova njegovih saboraca…

Postoji više verzija, ali ni po jednoj u tom posljednjem „jurišu“ kontroverzni Zvonko, nerazdvojni pratilac Save Kovačevića, navodno nije učestvovao.

Preživjeli borci iz uništene Savine Treće divizije sada su bili rasuti po raznim partizanskim jedinicama. Poručnik Zvonko našao se u Desetoj diviziji, veoma iscrpljen i ranjen. Njegova rana nije bila teška, ali je zbunjujuće – svježa. Ova činjenica je zaintrigirala ljekara koji ga je liječio, posebno kada je Zvonko rekao da je ranjen na Sutjesci…

Tek znatno kasnije, nakon hapšenja, ustanovljeno je da se ranije predao Nijemcima, da prebačen u Sarajevo gdje je kontaktirao svog šefa, pukovnika Paula Ziglera, potom da je „stručno“ ranjen pri dnu desne noge i upućen natrag partizanima. Lako hramljući, napustio je bolnicu i prijavio se štabu Desete partizanske divizije, za prijem nove dužnosti.

Od komesara divizije kategorički je insistirao da stupi u obavještajnu službu – na liniji dodira sa neprijateljem na sarajevsko-travničkom sektoru, što mu je i udovoljeno. Na dužnosti obavještajnog oficira Travničkog partizanskog odreda pokazao je tačnost, drskost, brzinu – i neobičnu krvožednost u poduhvatima.

Svaku špijunsku operaciju razrađivao je do najsitnijih detalja i vodio veoma uspješno. Dostavljanjem podataka o partizanskim jedinicama centru ABVER-a u Travniku, omogućio je njemačko-ustaškim jedinicama da u više navrata nanesu ogromne gubitke partizanskim jedinicama u sektoru Travničkog odreda. Istovremeno, obezbijedio je potpuno uništenje komunističkih pristalica na prostoru Travnika.

Krajem 1943. godine Prva proleterska divizija nalazila se u blizini Travnika. Lažni poručnik Zvonko poturio je njenom obavještajnom oficiru majoru Banjcu „vjerodostojan“ raspored njemačkih i ustaških snaga, koje je ovaj, ne provjeravajući ih, predstavio štabu divizije.

Jedinice Prve proleterske potom su naletjele na mnoge pripremljene klopke neprijatelja i pretrpjele teške gubitke. Major Banjac optužen je i strijeljan kao špijun.

Nešto kasnije, Deveta krajiška brigada zanoćila je u zoni odgovornosti Travničkog odreda. Veoma brzo bila je opkoljena i nakon teških borbi uspjela se probiti tek uz velike pogibije.

Isti scenario zadesio je i Sedmu krajišku brigadu, koja je na prostor Travnika stigla ubrzo poslije: najprije je okružena da bi prinuđena na proboj iz bitke izašla potpuno desetkovana.

Kataklizmične posljedice po partizanske jedinice na travničkom sektoru skrenule su pažnju i izazvale ozbiljnu zabrinutost u vrhu partizanskog rukovodstva. Lako su zaključili da su svemu uzrok infiltrirani neprijateljski elementi i „curenje“ obavještajnih podataka. Odlučili su da špijuna identifikuju i onemoguće.

Nadmudrivanje dva obavještajca

Za ovu operaciju određen je kapetan Stojićević, koji je kao „terenski radnik“ upućen u Travnički partizanski odred. Naredna dva mjeseca provjeravao je biografije rukovodilaca i terenskih radnika ovog odreda – na kraju bez rezultata ili neke opipljive nade da je na pravom put za izvrši povjereni zadatak.

Tek poslije jednog „namještenog“ ustaškog napada naišao je na pravi trag. „Opet ista stvar. Šta li samo izvode da mi je znati…“, bio je komentar jednog borca, koji je zainterigirao Stojićevića da se detaljnije raspita o ovom neprijateljskom „fingiranju“.

Ustanovio je da ih ustaše skoro svakodnevno „napadaju“ na način da ispale tek po nekoliko rafala na jedinice odreda, a potom se povlače. Međutim, u slučajevima kada naiđe neka druga partizanska jedinica tim područjem, to više ne bude samo manevar: tada silovito i odlučno krenu, stvore se veoma brzo oko nje, što po pravilu ne prođe bez teških gubitaka…

Vjerovatno je detaljnija analiza obavještajne korespodencije vezane za pristizanje drugih partizanskih jedinica u travnički sektor bacila svjetlo sumnje na opskurne aktivnosti obavještajca Travničkog partizanskog odreda poručnika Zvonka. Stojićević je došao do zaključka da bi jedino on mogao da bude ta osoba koja se sve vrijeme pogubno „poigrava“ sa partizanima na travničkom terenu. Ponovo je provjerio Zvonkovu biografiju i ovaj put primijetio „rupe“ u njoj…

S druge strane, dvomjesečno prisustvo kapetana Stojićevića u odredu i njegov nenametljiv zahtjev da ga poveže sa terencima u Travniku – i kod lažnog poručnika Zvonka pobudilo je sumnje da se oko njega steže obruč.

Posebno je podozriv bio prema obavještenju štaba Desete divizije – da će na područje Travnika doći dva bataljona kojima on treba da obezbijedi smještaj. Vjerovao je da je riječ o „namještenoj“ direktivi, koja treba da na ispit stavi njegovu obavještajnu lojalnost.

O tome je lično i hitno referisao svom šefu, pukovniku ABVER-a Paulu Zigleru u Travnik. Zajedno su razradili plan kako da nadmudre partizanske obavještajce. Odlučili su da ovaj put „zaigraju dvostruko“ i bataljonima Desete divizije omoguće da unište tri ustaške čete. Na njihovu žalost, postupili su baš onako kako je predviđao kapetan Stojićević…

Precizne podatke o planiranom napadu ustaša na prispjele partizanske jedinice poručnik Zvonko dostavio je združenom štabu ova dva bataljona. Tačni obavještajni podaci doprinijeli su potpunom uništenju ustaških jedinica. Nastalo je slavlje u kojem poručnika Zvonka, umjesto pohvalama za zasluge, iznenađuju hapšenjem…

Kod njega nalaze i legitimaciju ABVER-a na ime Rudolf Šlajher-Zen. Uz njegovo ime je navedeno da je tada imao čin kapetana njemačke vojne obavještajne službe.

Partizanski zapovjedni kadar nije bio dorastao špijunskim bravurama njemačkog obavještajca koji je dvije i po godine bio infiltriran u njihove redove – i čiji je konspirativni rad samo u travničkom sektoru direktno uzkorovao velika stradanja partizana.

Ovako dug obavještajni „staž“ među partizanima zaoštrava pitanje – gdje bi se sve u ratnim događanjima tih godina na ovom području mogle otkriti ljepljivi tragovi mreže koju su pleli njegovi vješti prsti (?!). I drugo, još važnije: koliko je raznih „poručnika Zvonka“ vršljalo po jedinicama naših oslobodilačkih pokreta, a da njihova uloga nikad nije raskrinkana (?!).

Iza kulisa pa i najkrupnijih političkih i ratnih događaja često stoje sposobni obavještajci, koji povlače konce. Službene istorije ponekad zaboravljaju na njih – više vole da pripovijedaju o slavnim bitkama i herojskim pogibijama…

Priredili: Milan Putica/Rade Savić (Izvor: Vojni magazin „Centurion“, Beograd, 2005.)