Prijetnja milionskim kaznama za kršenje novog Zakona o rodnoj ravnopravnosti u Srbiji pokrenula je oštre polemike javnosti. U centru pažnje pitanje rodno osjetljivog jezika. Evo šta bi to moglo značiti u praksi, ukoliko zakon bude usvojen.

Na ovaj zakon, kažu feministkinje ali i one koje to nisu, Srbija čeka godinama, a to je, kako se ističe potrebno i zbog usklađivanja sa propisima EU. Zbog nesuglasica među ministarstvima zakon i dalje čeka saglasnost Vlade Srbije i ulazak u skupštinsku proceduru.

Jedna od odredbi Nacrta zakona o rodnoj ravnopravnosti, pored obaveznih kvota za manje zastupljen pol u političkom i javnom životu je i rodno osjetljiv jezik.

Posebno mnogo primjedaba čuje se upravo na račun rodno osjetljivog jezika, zbog kojeg će se mijenjati nastavni planovi i udžbenici, a i mediji će biti u obavezi da ga koriste.

Već postoji strah od kazni od pola miliona do milion i po dinara ako se upotrebi “novinar” umjesto “novinarka” ili “sudija” umjesto “sutkinja”. Bune se i mnogi lingvisti, nazvavši to “silovanjem” jezika.

Opet, može se čuti od mnogih žena da im “ne pada na pamet da budu poslanice, političarke, inženjerke ili novinarke jer one muški rade svoj posao.”

Treba li takvu reformu jezika shvatiti kao nešto pozitivno, te se ženama ubuduće obraćati sa “sutkinjo” i “atašeice”, “doktorice” ili novinu posmatrati kao “silovanje jezika”, kako kažu pojedini lingvisti, ostaje otvoreno pitanje.

Ono što je jasno je da nazivi za zanimanja i titule žena još uvek nisu normirani. Obilje njih već postoji u Rečniku SANU i Matice srpske, ali postoje i prijedlozi za neke potpuno nove imenice.

KAKO VAM ZVUČI WEB MAJSTORICA, ALASKINJA, BANDITKA?

Možda najveći priručnik tih kovanica je “Rod i jezik” prof. dr Svenke Savić, Marijane Čanak, Veronike Mitro i Gordane Štasni napisan još 2009. godine.

U toj knjizi izneseno je hiljade imenica u ženskom rodu, što već poznatih zanimanja, što onih koja u stvarnosti i ne postoje.

Oslikavajući realnost u kojoj žene suvereno vladaju profesijama i zanimanjima koja su donedavno bila “rezervisana” samo za muškarce, autorke su obogatile srpski jezik imenicama oko kojih se već duže vrijeme vodi žustra polemika u javnosti.

Ombudsmanka, psihijatresa, web-majstorica, hirurškinja, kriminalistkinja, metafizičarka i konzulka, neki su od prijedloga ovih lingvistkinja.

Na stranicama ove knjige možemo naći i imenice koje ukazuju na učešće žena u svijetu kriminala (teroristkinja, arambašica, banditka, pljačkašica, krvoločnica, zločinka, žandarka, svedokinja, kriminalistkinja), nauke (akademkinja, metafizičarka, meteorologinja, psihološkinja, psihijatresa, hirurškinja), rijetkih zanimanja (alaskinja, mašinistkinja, moreplovka, tramvajdžijka).

I sportistkinje su dobile nove nazive – trenerka, trkačica, maratonka, četiristometrašica, preponašica, stometrašica, streličarka, ali mogu se pročitati i zanimanja koja ne postoje u stvarnost – prvosveštenica, jevanđelistkinja.

Autorke preporučuju da titule i zanimanja žena treba pisati u punom obliku, a lingvistkinja Svenka Savić predlaže i da se pojedine funkcije pišu u neutralnom obliku. Umjesto “zapisaničar”, “rukovodilac seminara” manje seksistički bi bilo “Vođenje zapisnika je povjereno J.J”, “Vođenje seminara je preuzela J.J.”

Predlaže i da umjesto “čistačica” i “bebisiterka”, treba koristiti (ili skovati) nove oznake koji će isključiti negativno vrednovanje posla na hijerahiji vrijednosti. Znači prema navodima ove lingvistkinje bilo bi poželjno rijeći – osoblje za održavanje čistoće, djevojka za čuvanje djece.

Takođe, trebalo bi navoditi punu identifikaciju za svaku osobu – posebno ako se saopštava nešto o bračnom paru.

“Došao je Pera Petrović sa ženom.”

“Stigao je Mihail Gorbačov sa suprugom.”

U ovim slučajevima se supruga određuje kao dio glavne ličnosti, bez sopstvenog identiteta.

Prijedlog je da se ženska osoba identifikuje po sopstvenom imenu i prezimenu, a ne prema relaciji u odnosu na mušku osobu sa kojom je odlučila da živi zajedno. Prijedlog je i da se u medijima, zakonima, formularma, konkursima pišu i oblik za muški i oblik za ženski rod, odnosno da se kosom crtom razdvoje bilo samo na mjestu gdje počinje sufiks za ženski rod, bilo pisanjem titula, naziva za svaki pol zasebno.

To bi značilo da u tekstu treba da stoji Učitelj/ca ili učitelj/učiteljica.

Ima i prijedloga da se tako piše samo na početku teksta, u prvih nekoliko pasusa, a potom se preporučuje da se u daljem tekstu, ukoliko se radi o populaciji dominantnije ženskoj o kojoj se piše ili kojoj se piše, onda koristi prvo žensku formu, pa onda mušku.

Varijacija ima više, ali mnogi lingvisti ne smaraju da su to najsrećnija rješenja.

ŠTA KAŽU STRUČNJACI

Lingvista Vlado Đukanović ističe da je jezik otvoren za promjene i da ne vidi ništa sporno u stvaranju novih riječi, ali da je pitanje koliko će to zaista doprinijeti suštini – spriječavanju nasilja nad ženama i koliko će to ljudi primjenjivati.

”Zaista nisam siguran da li će se postići cilj, ali i da li će to zaživjeti. Znate, trebalo bi dozvoliti ljudima da samo izaberu da li će da koriste preporučeni naziv ili ne. Mi i u rečniku SANU iz 70-ih godina imamo riječ vozačica”. “Tu riječ ne koristi skoro niko, za razliku od pjevač/pjevačica. Znači, u našem jeziku ima dosta tih imenica ženskog roda, ali se ne koriste”, pojasnio je za MONDO Đukanović.

Ono što ovaj lingvista posebno ističe je da nikako ne smije da se mijenja gramatika.

”U engleskom imate he/she, ali u srpskom to nije tako. Insistiranja da se u tekstovima navodi nastavnik/ca, pa onda dalje rekao/la…To je budalaština”, izričit je naš sagovornik.

Prof. dr Predrag Piper, dopisni član SANU, kaže za MONDO da jezičke promjene treba pratiti i objašnjavati, a ne treba ih izmišljati.

Kada bi za svaku imenicu muškog roda za zanimanje i funkciju morala postojati imenica ženskog roda, to bi značilo da se u srpski jezik uvodi nova gramatička kategorija pola, odnosno rodne pripadnosti”, smatra Piper.

Piper navodi da izbjegavanje uobičajene upotrebe imeničkih oblika muškog roda za označavanje osoba oba pola, lako vodi u nepotrebnu sintaksičku dvosmislenost.

Na primjer, rečenica “Ona je naša najbolja dirigentkinja” može da znači:

(1) da je data osoba najbolja među našim ženama dirigentima ili

(2) da je ona najbolja među našim dirigentima uopšte, a uz to je žena, za razliku od rečenice

“Ona je naš najbolji dirigent” , koja znači da je data osoba najbolja.

Ovaj poznati filolog vjeruje da vještačko stvaranje novih imenica teško može da unaprijedi odnose među polovima, već prema njegovom mišljenju što društvo bude postajalo harmoničnije to će se koliko je potrebno mijenjati i jezik.

On čak ističe da težnje da se društveni odnosi promjene sredstvima jezičke politike, prije mogu da odvuku pažnju javnog mnjenja od pravih problema odnosa među polovima, nego što mogu bitno da doprinesu njegovom rješavanju.