Mi smo bili mjesto koje je imalo sve preduslove za dobar život, prije rata si u sedmici mogao promijeniti više radnih mjesta. Ako vam se ne sviđa rad s tekstilom, mogli ste u metalnu industriju, u kovnicu, u tadašnji "Zrak". Danas je situacija drugačija, kaže Radenko Uljarević, direktor Centra za informisanje u Bileći.

S njim se slaže i mnogo njegovih Bilećana, navodeći da oni što rade uglavnom su zaposleni u javnim ustanovama.

"Fabrika niti ima, niti ljudi inače hoće da rade u njima", kaže Uljarević.

Rat je, navode Bilećani, skoro u potpunosti uništio privredu. U poslijeratnim godinama Bilećane je, kažu, spasilo vađenje kamena i njegova obrada. Danas, osim javnih ustanova, donekle rade jedino kafane. Sve ovo je dovelo do toga da mladi svakodnevno napuštaju rodni kraj.

"Bileća ima možda najbolji geografski položaj. Svega dvadesetak minuta vožnje je od Trebinja na jednoj strani, u centru smo puteva koji vode prema Mostaru, a na drugoj strani tu su Nikšić i morski gradovi u Crnoj Gori. Ali privrede nema, pogotovo poslova koji bi stvarali novu vrijednost", kaže Uljarević.

Jedan od mladih koji će sreću potražiti van rodnog kraja je i osamnaestogodišnji Nikola Daković.

"Gledaću bilo šta, sve je bolje nego ovdje. Čim završim školu potražiću nešto vani", kaže Nikola i dodaje da nije jedini među svojim kolegama iz razreda kome je inostranstvo prva opcija.

Mladi kažu da, osim zaposlenja, fali i sadržaja za omladinu.

"Bioskopa nema ni u jednom gradu u okolini, do prije koju godinu smo imali uređeno kupalište na Bilećkom jezeru, sada je i to propalo", kaže Daković.

Dodaje kako je u njegovoj četvoročlanoj porodici samo jedan član zaposlen. Koliko mladih ima u Bileći pokazuje i podatak da je više područnih škola u ovoj opštini koje pohađaju svega dva ili tri đaka.

Problem nedostatka radnih mjesta je veliki, a to i pokazuju podaci o socijalno ugroženim osobama.

"Imamo 330 osoba koje primaju tuđu njegu i pomoć i 68 primalaca stalne novčane pomoći. To su skoro sve stara lica koja nemaju nigdje nikoga, čija je porodica otišla iz grada, a nesposobni su za rad i privređivanje", kazala je Nada Čukrić, v.d. direktora Centra za socijalni rad Bileća.

Godišnji budžet ove ustanove je 995.000 KM. Kao i u ostalim opštinama, jednu polovinu para obezbjeđuje lokalna zajednica, a drugu resorno ministarstvo.

Bileća nema javnu kuhinju, ali zato ima neku vrstu minimalne pomoći u vidu hljeba i mlijeka svako jutro. Ovu vrstu pomoći koristi 67 osoba.

Čukrićeva kaže da im u radu mnogo pomažu predsjednici mjesnih zajednica, koji koordinišu između Centra i građana.

"Ne može čovjek biti ni bolestan ni gladan da mi ne znamo, čim se pojavi problem oni nam jave, mi odemo, ustanovimo o čemu se radi i preduzimamo dalje korake", rekla je ona.

Na izlasku iz Bileće vidjeli smo staricu koja je na starim kolicima gurala željezo i drugi otpad kako bi zaradila koju marku za taj dan.

"Šta ću, sine, moram. Penzija je mala, ne mogu ni lijekove od nje kupiti. Odem ovako svaki dan, nakupim malo željeza pa kad uspijem prodam na otpad", kazala je starica odmahujući rukom.